TROIS(2.)
***
Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala,
sve što bješe –biće cijelo.
(J. Polić Kamov, Vitlaj duše)
«Ne mogu!»
«Zašto?»
«Zato što to nije stvar moje volje, shvati.»
«Znači li to da bi ipak ŽELJELA da može biti drugačije?»
Šutjela sam, ne znajući pravi odgovor na njegovo pitanje. Sjedili smo u San Franciscu, Borna i ja, na jednom od onih lijepih crnih trosjeda, oboje u nekom čudnom grču, za preniskim stolom, dok su vani kroz polumrak lepršale snježne pahuljice, bez ikakvog reda, bez stalnog ritma i gustoće. Situacija koja bi možda bila savršeno romantična, zahvaljujući savršenoj jazz melodiji u pozadini i njegovom koljenu koje je doticalo moje, samo zato što se radilo o njemu, a ne o bilo kome drugome, pretvorila se u najmučniju na svijetu.
Scenarij koji sam se spremala odigrati bio je dosadan i prežvakan; ispljunulo ga je nebrojeno mnogo ljudi pokušavajući učiniti nemoguće, bolno manje bolnim.
Kao da nije postojao drugi način; tek gola, surova istina. Kao potez kirurškim nožem; hladnokrvno, oštro, precizno. Kao da već nisam iskusila kako je to biti u koži onoga koji gubi… Izgovorila sam to, ne prepoznajući vlastiti glas.
Tajac. Muk. Ubitačna tišina. Zurio je u svoju šalicu kave kao da mu nemirne šare što su plesale njenom površinom ispisuju sve tajne nadolazeće budućnosti. Pritisak u mojoj glavi jačao je iz sekunde u sekundu.
Možda griješim što volim njegovog brata. Ne bježim od te mogućnosti. Jednako kao što sam pogriješila namijenivši mu ulogu negativca u ovoj priči. On me samo želi… voljeti.
Znači li to da bih ipak željela da može biti drugačije? Ne znam. Možda. Ovo nije prvi put da se pitam što i kako bi bilo kad bi bilo… Gledam ga. Tako je lijep i zamišljen; bio mi je prvi… i nije me boljelo. Sjećam se segmenata…. okusa njegovih poljubaca, njegove težine na sebi, osjećaja slabosti i podložnosti za koji sam željela da traje i potraje što duže… ako već ne i zauvijek… Bila sam pijana, nisam znala što radim! Ili se jednostavno trijezna nikada ne bih usudila.
Jesam li izabrala krivog? Izabravši jednog, istodobno sam se definitivno odrekla drugog. Sve to vrijeme bila sam sigurna da je umjesto mene odlučila sudbina, viša sila, neovisno o mojim osobnim odlukama. No, što ako sam ipak JA bila ta koja u središte svog osobnog svemira postavila pogrešnu osobu?
Moguće; u Borninoj blizini me obuzimaju čudni osjećaji. Bojim se njega, ali još više same sebe. Prestravljena sam vlastitom nepredvidivošću. Kao da se moja osobnost u takvim trenucima lomi na dva dijela, krajnje suprotna jedan drugome. Jedan se žestoko opire, a onaj drugi…onaj drugi tone u njegovim tamnim, tamnim očima…
Ali, što ako ipak tek besramno hranim svoj ego i govorim mu 'ne' želeći da NE ODUSTANE od mene? Želim li da bude grub i prisili me da progledam i shvatim kako me njegov brat nikada neće (za)voljeti; nikad pa ni onda; nikad, nikad u (ovom) svemiru?!… Želim li da slomi sve brane i barikade koje sam postavila između sebe i njega, strahujući od snage njegovih emocija? Želim? Ne želim? Ne znam što želim, išta ili ništa!
Možda ga samo žalim. Na neki čudan način, on je moj odraz u ogledalu. Kao i ja, zaljubljen je u svoje slutnje: vidi me onakvom kakva želi da budem. Previše mu nalikujem na princeze iz bajki koje su mu pričali prije spavanja. Ne želi shvatiti da bajke ne bi ni postojale bez ovakve stvarnosti i da sam i ja tek grešna, lažljiva i zavodljiva Eva, koja će ga prije ili kasnije povući za sobom, u svoj osobni pakao. Voli me onako kako ja volim njegovog brata; onako kako nitko ne bi smio voljeti nikoga.
Sve je to previše čudno, previše zamršeno i previše bolno. Njegov brat je prije nekih sat i pol otišao da se više ne vrati. On, koji je jedini mogao smislenim učiniti sav ovaj besmisao, svakim trenom odmiče sve dalje, gubi se u hladnoj, mračnoj Daljini. Putuje i ne misli... Zar je stvarno moglo biti drugačije?!
Da jest, ne bih u ovome trenutku bešćutno mrvila Bornine želje u prah. Ne bih se osjećala tako praznom i indiferentnom. Ne bih se osjećala kao da umirem…
«Ne voliš me?»
«Ne. Ne na taj način.»
«Zašto ne?»
«Ne znam.»
«Moraš znati.»
«Ipak ne znam. «
«Moj brat je otišao.»
«Svjesna sam svega.»
«Najvjerojatnije se neće vratiti.»
«To ipak ne utječe na moju odluku.»
«Koju odluku? Čekat ćeš ga cijeli život? Nikad mu nisi ništa značila.»
«Moje odluke su samo moje; ne ovise o Njemu niti o bilo kome drugome.»
«Ne želiš me voljeti. Zašto?»
«Možda. Zar je bitan razlog?»
«Nema ga.»
«U pravu si.»
«Spavala si sa mnom.»
«Nisam znala za sebe; uhvatio si me u trenutku slabosti.»
«Cilj opravdava sredstva.»
«Nisi postigao svoj cilj.»
«Jesi li sigurna?»
Zadrhtala sam:
«Htio si da On ode?»
Pogledao me je pravo u oči:
«Htio sam ti pokazati kakav je slabić. Htio sam ti pokazati koliko mu je ustvari stalo.»
«Nimalo. Znala sam to.»
«Znala si, ali si se i dalje nadala…»
«Jesi li se ti ikada prestao nadati?»
«Nikada nisam ni počeo.»
«Čemu onda ovaj razgovor?»
«Jednostavno mi je dosta toga da se pretvaraš da ništa ne vidiš i ne znaš.»
Riječi su mu bile oštre i ledene i iz njih je izbijala povrijeđenost, ali tek te njegove oči… Hladnoća njegovog pogleda nije se dala ni s čim usporediti. Oči su mu bile potpuno crne; nečitljive, bešćutne, mračne i daleke. Pa opet… bio je tako lijep… gotovo nestvaran.
Šutjela sam, šutnjom ljudi potvrđuju. Iako sam osjećala da laže. Nadao se… i još uvijek se nada. Zato i jesmo tu gdje jesmo. A oboje gubimo.
Osjećam živo srebro tvoje biti,
žednu kap u svakom zrncu krvi,
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi.
Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.
(…)
Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja.
(Gustav Krklec, Ti i ja)
Kao da nikada nisam iskusila kako je to biti u koži onoga koji gubi, jednostavno sam… prešutjela.
«Znaš… to tvoje 'ne' možda nije konačno.», rekao je nakon nekog vremena, ničim izazvan. «Vrijeme će učiniti svoje. On se neće vratiti, a ti… ti ćeš možda shvatiti… Ali, što ako tada bude prekasno i mene više ne bude bilo tu? Što ćeš tada, Dolores?»
«Ništa.», odgovorila sam muklo.
Ustao je, bez riječi navukao kaput, bacio novčanicu na stol, okrenuo se i otišao. U tom sam trenutku shvatila da krv ipak nije voda… Nikad pa ni onda.
***
Noć. Pun mjesec. Sjećanja što pritišću glavoboljom. Otišao je unaprijed znajući da će se vratiti. Želio Joj je samo pokazati da ga je povrijedila onako kako nitko nikada prije Nje nije… do srži. Nije ni sanjao da bi Ona mogla otići tako daleko!
Koje li ironije, o svemu ga je obavijestio brat. Nije stigao razmišljati još i o tome. Sjeo je na prvi vlak za Osijek, lud od straha, očaja i krivnje. Sakrio je lice dlanovima i pokušao se sjetiti molitvi kojima su ga učili kad je bio dijete, mada mu se činilo da ga Bog nikako ne može čuti, tu, na samom dnu dna.
O dobri Bože, ako one
zvijezde što sjaju Njoj sudbinu
u nevolju i jad Je gone,
u očajanje i crninu,
milostiv pogled na Nju svrni,
gle, ima oči kao lane,
od budućih Joj dana crnih
učini, Bože, svijetle dane...
(Dobriša Cesarić, Molitva)
Zašto je sve ispalo tako kako je ispalo? Bilo je bezbroj mogućnosti, bezbroj solucija, ali samo se jedna materijalizirala, dogodila… Bezdan bez dna.
Njegov je najdraži stariji brat i ovoga puta pobijedio. Nekoliko preciznih udaraca, omanji kofer, definitivni odlazak. Sve se dogodilo prebrzo, ali po prvi puta u svom životu nije se susprezao ni kontrolirao. Cijela ga je unutrašnjost boljela. Zašto? ZAŠTO?
Zašto od svih baš njegov brat, krv njegove krvi? Nijedan razlog jednostavno nije bio dovoljno dobar; svako je opravdanje bilo suvišno. Bila je pijana, nije znala što radi… Posumnjao je u Nju i u Njezine čudne oči, oči boje Jeseni… nestvarne, plahe; oči ranjene srne. Odigrao je baš onako kako je to zamislio njegov brat. Odgurnuo Je, odbacio, hladno i bezosjećajno. Krv nije voda, očigledno… i samo zato je potekla Njezina krv.
Samo da nije prekasno, samo da stigne na vrijeme i da Joj kaže ono što Joj je odavno trebao reći…a nije. Bože, ako Te ima… samo da nije prekasno!
Možda je od samog početka sjedila njemu nasuprot; možda je došla kasnije. Nije znao, ali kad ju je napokon primijetio, još se jednom šokirao. Sličnost je bila… zapanjujuća.
Iste one prekrasne, sjetne oči. Iste one naglašene jagodice i prkosne, napućene usne; iste one savršene noge… ista Ona, ali Neka Druga.
Samo joj je kosa bila drugačija, lelujanje zlatnog žita u poljima; duga, meka i sjajna. U mreži njenih pramenova ljupko su se zapletale posljednje sunčeve zrake, gubeći se bez traga u crnini njene odjeće. Zbog čega li je ona tugovala? Zbog KOGA?…
Nije ni shvatio kako i zašto, a već je razgovarao s njom. Predstavila se kao Karmen. Nije izdržao i morao je prokomentirati.
«Izgledaš mi prije kao… Dolores.»
U očima joj je nakratko pojavio čudan sjaj, a zatim se nasmijala:
«Moj je život Pjesma, a ne Bol.»
Iznenadio se. Dolor, doloris masculinum… bol… nikada nije razmišljao o tome.
«Ja sam Filip, drago mi je.»
Opet neobičan pogled njenih lijepih očiju. Smrznuo se kad mu je rekla da i ona putuje u Osijek, odnosno, da se VRAĆA.
«Živjela si u Osijeku?»
«Oduvijek.»
«Što si radila u Zagrebu?»
«Studirala. Odnosno, pokušavala studirati. Ali, jednostavno nije išlo.»
«Zašto ne?»
«Iskreno, ponijela sam mnogo toga sa sobom. Dugo mi je trebalo da shvatim kako taj teret neće nestati ako samo ignoriram njegovu prisutnost. I, eto, sad sam napokon skupila dovoljno snage za povratak i suočavanje sa svime.»
«Zašto ti je trebalo toliko vremena?»
«Bojala sam se.»
«Čega?»
«Odbijanja.»
«Ako ne pokušaš, nikada neće znati, a to je puno gore, vjeruj mi.»
«Ti to iz iskustva?»
«Recimo.», njegov je osmijeh izgledao kao bolna grimasa. « I ja sam nekim stvarima jednostavno okrenuo leđa, misleći da je tako najbolje. A sad…»
«Sad?»
«Sad se bojim da je… prekasno.»
Nije prokomentirala. Skrenula je pogled kroz prozor, na nepoznat krajolik prekriven snijegom i ledom. Pohlepno je gutao svaku pojedinost njenog lica. Vidio je to lice poškropljeno Svjetlošću bezbroj puta, u mislima, snovima i na javi. Kako je ono istodobno moglo pripadati Nekoj Drugoj? Njegov je mozak očajnički pokušavao pronaći logičan odgovor, ali čak i slutnje mogućih odgovora bile su sve, samo ne logične. Osjećao se tako… nestvarno. Kao da jest i da nije… istodobno.
«Tako si Joj slična.»
Zaprepastio se kad je shvatio da je to upravo izgovorio. Njezina reakcija zaprepastila ga je još više. Na njezinom licu nije pronašao ni najmanji trag iznenađenja… tek oklijevanje. U tom trenutku njegova sumnja raspršila se kao jato preplašenih ptica; sjećanja su jednostavno potekla… poput bujice. Više ih nije mogao zaustaviti.
Jer, već je jednom vidio isti izraz… jednom davno… na tom zagonetnom licu… jednom davno… prije tisuću godina…
Bilo je sunčano rujansko poslijepodne. U zraku je još mirisalo ljeto. Sjedili su na terasi Amsterdama, ne govoreći. Taj mučni tok tišine između njih nije mogla prekinuti ni svakodnevna gradska užurbanost: zvuk automobilskih motora, trubljenje bijesnih i iznerviranih vozača; razgovori, prigušeno kikotanje i zveckanje šalica za stolovima uokolo. Tišina u koju su oboje utonuli bila je jednostavno… nepremostiva.
Ona je sjedila njemu nasuprot, zagledana u neku besmislenu točku pred Sobom; on nije mogao skinuti pogled s Nje.
Imala je oči boje Jeseni… nestvarne, plahe; oči ranjene srne. Njena je kosa bila neobuzdani plamen, duga, meka i sjajna, Njene usne rumenilo sutona, Njena put bjelina snijega… Zašto je morala biti tako lijepa?! Vidio je kako je gledaju. Stari i mladi. Muškarci i žene. Sa zanimanjem, zadivljeno, zavidno i zlobno. Je li toga bila svjesna? Je li to namjerno činila, namjerno uznemirivala statičnu, bezličnu masu? Nije znao. Možda je samo savršeno glumila bezazlenost, ta zagonetna djevojčica u kratkoj suknjici…
Oklijevala je, iako je znala da on ionako već zna… A onda su riječi jednostavno potekle iz Nje, kao bujica. Svojim priznanjem stala je na kraj njegovim glupim pokušajima da ignorira Nju i Njezine osjećaje. Dao bi sve na svijetu da se to nije dogodilo i da Joj ne mora reći da on za Nju ne osjeća ništa.
Rekao Joj je to. Izraz na Njezinom licu ostao je nepromijenjen, samo su Je oči izdale. Gotovo trenutno su se smračile, ugasle. Znao je da je to morao učiniti. Nije smio biti kao jedan od ovih uokolo; nije smio izgubiti samoga sebe u tim čudnim očima. Nije znao zašto to ne smije; znao je samo da ne smije. Nikada.
Ponovno šutnja. Ubitačna tišina. Grad je bio tako lijep sa svojim osunčanim ulicama i prepunim terasama. Ona je bila tako lijepa i nadohvat ruku, a on Joj je upravo rekao NIKAD… NIKAD u ovom životu, NIKAD u ovom svemiru. Više ništa nije moglo biti isto. Najmanje on sam.
Zašto Ju je ipak pratio oronulom Županijskom? Zašto je ostao stajati na uglu Gundulićeve i gledati za Njom? Zašto je ostatak dana lutao gradom, ne prestajući razmišljati o Njoj?…
Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam
i altar tijela gdje u prahu ležim;
božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim.
(Tin Ujević, Kolajna IV)
Racionalni dio se bunio i opirao. Emocije su plamtjele. Palio je cigaretu za cigaretom, sjedeći na balkonu, u tjeskobnom Mraku, zagledan u nebeski ocean. Bilo je gluho doba noći, susjedstvom su se šuljale mačke, a mjesec je bio pun i crven... poput krvi.
Nije izdržao; nazvao Ju je.
«Ne volim Te.», rekao Joj je. Veza se prekinula. Nazvao je opet. Više se nije javljala, ali on je tvrdoglavo zvao i dalje… samo da bi ponovio isto… samome sebi više nego Njoj.
Nije se javljala. Grad je spavao, a on više nije imao cigareta. Više nije imao ništa. Ostao je samo košmar. Polje zbrkanih misli. Pitao se ludi li… i ZAŠTO.
U njegovom je životu do tog trenutka postojala Druga. Bila je obična, jedna od mnogih. Bila je blizu i on je mislio da će tu zauvijek ostati. Poznavao je sve njezine slabosti i svaki centimetar njezine kože. Mislio je da je realan u svojim očekivanjima. Mislio je da je sretan jer ne traži previše.
Očigledno je nije tako dobro poznavao. Očigledno očima nije iskazala sve svoje misli. Imala je tamnu stranu kao i svi ostali; bila je obična, ali je mislila da može više. Dalje. Bolje. Otišla je i ostavila ga. Poraženog. U nevjerici.
Niotkuda je izronila (ne)zaboravljena Dolores. Ili je možda čitavo to vrijeme bila tu? Svejedno; nešto u Njoj probudilo je u njemu osjećaj ugroženosti. Voljeti Drugu bilo je lako. Voljeti Dolores bilo bi puno teže i opasnije. Nije Ju želio zavoljeti; nikad pa ni onda. Želio je samo nestati i istopiti se poput voska. Ne razmišljati nikad(više) o tome što i kako bi bilo… kad bi bilo…
Pa ipak... Svojim priznanjem rasvijetlila je njegovu najmračniju tajnu. Mogao je nastaviti lagati Njoj, ali sebi više ne; inače bi se utopio u vlastitim lažima. Svojim priznanjem pokrenula je u njemu nezaustavljivu lančanu reakciju. Stvari su izmaknule kontroli. Nije znao što i kako bi. Ruke su mu se tresle.
...možda ipak nije onako kako se čini da jest?...
U jednom trenutku sve je izgledalo smisleno, kristalno jasno, već u idućem se činilo apsurdnim. Muškarci se ničega ne boje; kome je ipak te noći bio spreman priznati svoj najveći strah?... Bojao se izgubiti... i zato najradije ne bi ni započeo. Zato je umjesto njega započela Ona, a on je već vidio nadolazeći Kraj negdje na obzoru. On je već znao da Je ne može zadržati... on je već znao da Ona dolazi samo da bi otišla... on je već znao da Njezin odlazak neće moći podnijeti.
Rješenje se nametalo samo po sebi. Povući se i utonuti u sjene. Uništiti svaku klicu i slutnju i mogućnost. Putovati (dalje) i ne misliti. Ne razmišljati. Ne zamišljati.
Postojalo je još nešto. Još netko. Borna. Njegov brat. I čudan sjaj u Borninim očima kad god bi iz nekog razloga spomenuo Nju. Borna je bio naviknut pobjeđivati...
On nije bio naviknut ni na što. Nije posjedovao ništa. Zašto bi netko poput Nje uopće poželio imati njega?! Iako je bio svjestan da je nitko i ništa, radije bi to i ostao, negoli postao nečija igračka.
On nije bio naviknut ni na što. Njegov život bio je hrpa nesređenih, neplaniranih i neočekivanih segmenata. Jedna cijela vječnost šutnje i neizgovorenih riječi. Mračni predio ispunjen čudovištima i njihovim zastrašujućim urlicima. Bezdan bez dna, bez dna, bez dna, bez dna...
Zar bi Ona dobrovoljno zakoračila u njegovu Tamu? Nije ga mogla tako dobro poznavati; nije mogla znati što Je čeka. A on nije mogao glumiti. Nije ga mogla željeti takvog kakav jest! Jer sam (po) sebi nije vrijedio NIŠTA.
Nije mogla željeti njega, a Bornu ne. Nije mogla željeti njega VIŠE nego Bornu. Nije mogla ne željeti Bornu uopće. Borna je bio Borna, i imao je gotovo sve... Ono što nije imao potrudio bi se dobiti na ovaj ili onaj način. Bilo kako. Bilo kada. Bornini su ciljevi oduvijek opravdavali sredstva kojima se služio. Sam Borna nikada nije osjetio potrebu da se nekome opravda.
Borna je igrao po vlastitim pravilima, Filip je bio nenametljiva sjena. Borna je gradio da bi srušio; Filip nije imao snage nadzirati čak ni vlastiti unutrašnji svemir. Tek je bespomoćno osluškivao jačanje demonskih legija negdje postrani. Mada svjestan da će se s njima morati suočiti prije ili kasnije, odgađao je taj trenutak do u nedogled, naivno vjerujući da se time brani.
I onda... ZID. Tup udarac. Dalje ne ide. Dosta obrambenih mehanizama: supstitucije, kompenzacije, regresije. Sluti da ni Ona noćas ne spava, u svojoj Gundulićevoj, sluti da po Njenim prozorima zvijezde bacaju iskre...Sluti da se narančasta svjetlost uličnih svjetiljki prelama u Njezinim suzama. I gadi se samome sebi jer Joj je lagao gledajući Je u oči....
Ustao je, hodao po stanu, naizmjence uzimao mobitel u ruke i zatim ga odlagao natrag na stol. Oduvijek je zazirao od tih stvarčica koje su posjedovale neku vrstu mozga, ali ne i dušu. Osim toga, noć je, usprkos zvjezdanoj prašini rasutoj nebom, bila neobično mračna... Teška. Prepuna slutnji. Iz nekog neobjašnjivog razloga, činilo mu se da su mu noćas čak i zidovi kojima je okružen sposobni čitati misli; čudne, strelovite misli koje su se rasipale u svim mogućim pravcima. Pritisak u njegovoj glavi jačao je svakom sekundom. Ipak Joj se (više) nije usudio javiti... Osjećaj nije jenjavao. Mučnina je ostala.
Prvo bljedilo zore dočekao je zagledan u neku besmislenu točku pred sobom. Dok je zatvarao vrata koja su vodila na balkon, iznenađen hladnoćom mutnog jutra, po prvi puta u svome životu je spoznao... nešto... i to toliko intenzivno da ga je potreslo do kostiju.
Shvatio je da se iza svake Jeseni skriva Zima, i da je ovaj put vrlo, vrlo blizu...
***
„Vjeruješ li u sudbinu?“
„Ne. A ti?“
„Ni sama više ne znam u što vjerujem. Neke je stvari preteško objasniti slučajnošću.“
„Konkretno, koje to stvari?“
„Tebe i mene, primjerice, i ovaj naš susret... činjenicu da se ja zovem Dolores, a ti Filip; činjenicu da si zaljubljen u neku drugu Dolores, čija sam ja slika i prilika... činjenicu da sam zaljubljena u nekog drugog Filipa, čija si ti slika i prilika...činjenicu da oboje živimo u istom gradu, u skučenom Osijeku, i da se nikada prije nismo sreli, da nikad prije nitko nije primijetio da nevjerojatno sličimo jedna drugoj, odnosno, da sličite jedan drugome... Vjeruješ li da smo se dosad jednostavno, slučajno... MIMOILAZILI?...“
Nije joj znao odgovoriti.
„Zašto mi nisi odmah rekla svoje ime?“
Odgovorila je jednostavno:
„Zato što si ionako znao.“
„Znala si da znam? Slušaj, ovo sve jednostavno nema smisla i nemoguće je da paralelno vodimo identične ili gotovo identične živote.“
Netremice ga je promatrala nekoliko trenutaka:
„Rođen si dvadeset i petog studenog?“
„Da, kako...?“
Zastao je u pola rečenice. Formulirano pitanje je ostalo neizgovoreno. Nekoliko su se trenutaka šuteći gledali. Osjetio je ponovni poraz racionalnog.
„Rođena si dvadeset i osmog studenog.“
To nije bilo pitanje. Nije morao pitati; nije mu morala odgovoriti. Pogled joj se po tko zna koji put izgubio u sve mračnijem pejzažu koji je ubrzano promicao s druge strane prozora.
„Nismo nikada proslavili rođendan zajedno.“
„Ni mi. Pravio sam se da sam zaboravio.“
„ Znam… To me je povrijedilo.“
„Kažeš da mu nikada nisi rekla. Onda nije znao što čini. Moj je grijeh puno veći; ja sam sve već znao i...“
„Nisi mogao?“
„Ne. Tada ne, nikako.“
„Ili nisi htio?“
„Možda.“
„Ali zašto?“
„Nisam želio biti u tom stanju... nisam želio biti zaljubljen u Nju. Želio sam Je otjerati. Povrijediti Je tako jako da me zamrzi svom snagom.“
„Zašto si želio da ode od tebe?“
„Zato što bi ionako otišla, kad-tad.“
„Nikada ne bi.“
„Nisam htio biti samo epizoda.“
„Nikada to ne bi bio.“
„U to vrijeme nisam ništa znao.“
„A Ona?“
„Ona mi Je na kraju povjerovala.“
„Kada? Zašto?“
„Drugog dana nove godine, zato što...“
Naglo je ušutio; nije očekivao da će ga sam spomen toliko zapeći. Znao je da neke stvari ostavljaju doživotan okus gorčine u ustima. Pitao se je li ovo jedna od njih.
Nije bila stvar u tome što je bila s Nekim Drugim; nije bila stvar čak ni u tome što Joj je Drugi bio prvi... preživio bi sve... samo da je to stvarno bio Netko Drugi...
Samo da to nije bio Borna, njegov jedini, uvijek bolji brat.
„Bila je s mojim bratom.“
„S Bornom?! Ali...“
„Spavala je s njim.“
„Jesi li sig...?“
„Jedva je dočekao da mi kaže... nisam vjerovao...otišao sam k Njoj pitati Je...rekla mi je...“
BILA SAM PIJANA, NISAM ZNALA ŠTO RADIM...BILA SAM PIJANA, NISAM ZNALA ŠTO...PIJANA...NISAM...ZNALA...PIJANA...NISAM...ZNALA...PIJANANISAMZNALAPIJANANISAMZNALA
PIJANANISAMZNALAPIJANANISAMZNALAPIJANANISAMZNALA...
„Okrenuo sam se i otišao doma. Borna me je čekao; rekao je da sam imao svoju šansu i da je sada malo prekasno za ispade... Nabacao sam stvari u kofer i otišao. Bez pozdrava. Ona je poslije toga prerezala žile.“
Tajac. Muk. Ubitačna tišina. Sjedila je tamo nasuprot njega, skamenjena, i gledala ga širom rastvorenih očiju boje Jeseni, nestvarnih, plahih...širom rastvorenih očiju ranjene srne. Kao Ona, dok je odlazio... tada... NEKADA. U crnini. Krhka i nestvarno lijepa. Ali plavokosa.
Mada je s Njom dijelila ime, lice i oči, nije bila Ona. Pa ipak... dao bi sve na svijetu da je barem na tren mogao povjerovati da jest.
(nastavit će se)
TROIS (I.)
Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću.
I da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.
Tin Ujević, Produženi svijet
Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga: ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine,
i moja divna sloga.
Tin Ujević, Zapis na pragu
Iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim.
Željko Krznarić, Iz kojeg si ti svijeta
Svejedno da li ćemo stići
na vrhove il past' u bezdan,
mi moramo tek ići, ići
svud kuda put nas vodi zvjezdan!
Dobriša Cesarić, Molitva
Abyssum
Dolores Clades
Rekla sam sve, ne znajuć'
kako ne reći, kako tajnu
zadržat' u riječi;
i kako nju, slobodnu i sjajnu,
munju mojih sanja,
svezati strahom od priznanja.
(Vesna Krmpotić, Usta tajne)
Voljela bih znati zašto je zapravo sve ispalo tako kako je ispalo.
Postojalo je bezbroj mogućnosti, bezbroj solucija. Pa ipak se samo jedna materijalizirala, dogodila. Ostale su jednostavno… iščeznule, isparile. Kao da ih nikada nije ni bilo.
Iako su postojale. Bile su toliko stvarne da sam ih gotovo mogla dodirnuti.
Neobjašnjivo su mi iskliznule kroz prste. Postale dio velikog NIŠTA. Izgubivši njih, izgubila sam sve. Moj se svijet razbio kao staklo, razlomio u milijarde krhotina, nesposobnih da se ikada više sastave u NEŠTO. Tim sam krhotinama prerezala vene.
Pitali su me kako; kako sam to mogla učiniti. Ne zašto. Opet su mislili da nema razloga…
Mada ih je bilo bezbroj, meni je bio dovoljan jedan jedini: Mrak.
Ni sada, dok ležim na psihijatrijskom odjelu i buljim u sablasno bijele zidove, ne mogu pobjeći toj sveobuhvatnoj Tami. Ukorijenila se u meni, postala je sastavni dio mene i mog bića, postala je jednostavno… neizostavna. Ona je u meni i ja sam u Njoj. Više nisam SAMA.
Kroz prozor pogled mi se gubi u nepreglednoj Bjelini snijega. Čistoj, djevičanskoj. Iza svejednako vreba i šapuće Noć, Mrak. I zašto uopće postoji Svjetlost, ako ne zato da bi iza Nje nadošla Tama? Sve je samo Igra; bespoštedna i okrutna, da… ali, naposljetku, samo Igra…
I možda uistinu više nije važno POBIJEDITI; ne, važno je SUDJELOVATI.
Sigurna sam i zaštićena u svojoj Tami. Više se ne bojim. Znam da više nisam SAMA…
Baš zato, lutajući i dalje pogledom po bespućima Bjeline, puštam suzama da teku. Bez kontrole, ograničenja i prestanka. Ne krv. Samo suze. Da me isperu i pročiste jednom zauvijek.
***
Dva tjedna nakon što sam si pokušala oduzeti život, napokon sam pristala na razgovor s psihijatricom. Na iskren i otvoren dijalog, na suradnju, za razliku od dotadašnjeg nijekanja, tvrdoglave šutnje i okretanja glave na stranu.
Na zidovima boje breskve Svjetlost je plesala u Sjenama. Vani je u svojoj Bjelini blistao snijeg. Ona i ja smo se gledale ravno u oči, a da nijedna nije skrenula pogled. Nije me nagovarala, nije navaljivala. Možda baš zato su, u jednom trenutku, riječi potekle iz mene kao bujica. A ona je stvarno slušala, mada isprva nije mogla jasno razumjeti baš sve… barem se nije pretvarala da razumije.
-Možda zvuči glupo, ali sve se svodi na matematiku.-rekla sam joj. –Odnosno, na činjenicu da matematiku nikad nisam uspjela shvatiti u potpunosti. Lakše se izražavam riječima, nego brojevima. Riječi su mi bliske, odane, privržene, dok brojevi…pa, oduvijek sam između sebe i njih držala nekakvu distancu.-
Nakratko sam zastala, napola iščekujući neko njezino potpitanje, ali tišina je potrajala tih nekoliko sekundi, sugerirajući mi da nastavim.
-Dosta dugo to je sasvim dobro funkcioniralo. Kao nekakav prešutni sporazum, ili nešto tome slično. Sve zadatke sam rješavala letimično i površinski, ne tražeći neko dublje, životno značenje u savršenoj usklađenosti matematičkih relacija. Pogotovo ne kad bi se radilo o geometriji. Nikad nisam jasno razaznavala skrivene trokute i njihove silne mogućnosti. I to se pokazalo mojom kobnom pogreškom; prvom u nizu.-
Opet sam kratko zastala, želeći sabrati misli. Izraz Helgina lica odavao je blago nestrpljenje, ali potkovano mojom zaslugom probuđenom znatiželjom. Nije nijednom bacila pogled na veliki zidni sat što je svojim monotonim otkucavanjem remetio tišinu. Nije joj se, dakle, žurilo da što prije završi sa mnom, nego da SAZNA.
No, nije progovorila niti riječ. Strpljivo je – onako kako ja ne bih mogla nikada – pričekala da udahnem duboko, zatvorim oči i poredam sva svoja sjećanja u smisleni niz, načinim od njih cjelinu; da ih ponovno proživim, jedno po jedno, i tako budem u mogućnosti što vjernije ih iskazati naglas – njoj, toplini zidova, zimskom kratkotrajnom poslijepodnevu, sebi samoj.
Kao da je vrijeme zastalo tih nekoliko sekundi, i zvuk sata je nakratko zamro. Pa opet… sunčeve zrake polako, ali sigurno selile su se prema zapadu; Daljina je gutala neki vlak nakrcan nepoznatim putnicima; nečujni vjetar ljuljao je gole grane stabala.
Vrijeme je postojano teklo, bez obzira na sve, udaljavajući me od moje prošlosti, u kojoj sam tako dugo živjela, nesposobna spremiti je u ladicu svog pisaćeg stola i posuti finom prašinom zaborava. Sjene na zidovima su šaptale:
«ON se neće vratiti…»
Moja unutrašnjost bijaše ogoljena. Prazna prostorija okovana hladnim, sablasno bijelim zidovima. Dala sam Mu samu sebe, mada On to nikada nije od mene zatražio… On je, nevezan ičim, sjeo na vlak i odnio mi SVE, daleko, u nepovrat; odnio je mene i ostavio pustoš…
Jer On ne oprašta. Nikada. Čak ni sebi.
Posljednji put duboko udahnuvši, ponovno sam počela… i više nijednom nisam zastala.
Zašto započinjati od početka? Ne bi imalo smisla. Ništa od onoga čime je započelo nije nagoviještalo ovakav mučni kraj. Baš ništa!
Počet ću, dakle, od početka samog kraja.
Bilo je hladno. U zraku je mirisao snijeg, iako od njega još nije bilo ni traga. Bio je kraj godine, a Osijek je svejednako bio sumoran i zlokoban i mračan, kao da ide na posljednji ispraćaj samome sebi.
Svi su se te noći pretvarali da su sretni; ponovno, po tko zna koji put. Kao da iskreno vjeruju da će, nakon što se kazaljke na satovima poklope, početi iznova, kao netko sasvim novi… ostaviti iza sebe ponore, beznađa i iluzije. Otići. I zaboraviti.
Dok sam nešto ranije te večeri, pred ogledalom, na lice stavljala masku neke druge sebe, očajnički sam se željela makar nadati da je moguće riješiti se okova prošlosti tek tako, kao potezom čarobnog štapića. Stoga nisam izašla iz kuće sve dok me posljednji pogled u ogledalo nije uvjerio da jedva prepoznajem svoj odraz. Naposljetku, svaka veza s prijašnjom Dolores je nakon novogodišnje noći trebala biti zauvijek izbrisana… kao potezom čarobnog štapića. Da, trebala je… Ali, zašto sam onda već unaprijed navukla crninu?
Koračala sam ulicom i, susrećući najrazličitije ljude, pitala se koga oni to pokušavaju prevariti svojim osmijesima. Ja se nisam smiješila; bilo je u meni previše mrtvila i samoće. Umor ih je taložio na mom tijelu kao valovi alge na stijenama. Jedino što sam željela bilo je spoznati kraj svega. Otići nekamo, zaboraviti… makar na jednu noć. Makar na OVU noć.
Ali, jednostavno nije išlo. Trg je bio pun ljudi u čijim sam licima ja bezuspješno tražila Njega; bila su to polupijana, nepoznata lica koja su –vidjela sam jasno – uspijevala u tom istom zaboravu kojeg sam i ja tako žarko željela priuštiti samoj sebi gutajući i gutajući… iznova i iznova…
Ali, nije išlo! Nije pomagalo! Ništa nije pomagalo! Tuga je imuna na sve opijate. Držala se moga tijela kao korijen podloge. Čvrsta, stabilna i neuništiva. Trajna. Stalna. Neizostavna. I moja. Ničija tuđa. Samo moja.
Hranila sam ju i napajala svojim beznađima i neprospavanim noćima. Svojim slomovima i krahovima. Pepelom i prahom. Jer to je bilo jedino što mi je ostalo. Tek navika. Voljena navika da Ga volim. Voljena navika da Ga mrzim!
Kad su satovi otkucali ponoć, bacila sam se u taj metež boja, lica i zagrljaja tek nejasno svjesna sebe; mnogo svjesnija umjetne topline koja je kolala mojim venama. Jedan je zagrljaj potrajao sekundu ili dvije predugo. Miris je bio odnekud poznat, ludo, ludo privlačan, a njegov zov opasan i neodoljiv. Nisam ga vidjela niti čula, ali uopće mi nije bilo važno. Osjećala sam tek njegove Ruke, a svakim novim otkopčanim gumbom – suprotno zdravoj logici – postajalo je sve toplije.
Soba je bila mračna; kroz prozore sam vidjela Osijek, okupan narančastim svjetlima; taj oronuli, bešćutni grad. Mrzila sam ga iz dna duše!
Uvijek samo Zima. Zima i Praznina. U meni, oko mene; ispred mene, iza mene; iznad mene, ispod mene. Okovana sam njima kao Drava ledom. Može li mi ijedan od onih nasmiješenih klaunova tamo dolje reći kako da pobjegnem od sebe?!
Možda ove, nečije Ruke pripomognu. Skinule su me i sad me dodiruju, oprezno, polako, nikamo Im se ne žuri. Osjećam ih posvuda. Razbuđuju moju kožu, umrtvljuju mi um. Ošamućena tonem…Miris je do ludila poznat, ali to ipak nije On. Nitko nije (kao) On…
I možda baš zato, iz prkosa i inata, noćas dopuštam tuđim Rukama da me drže i posjeduju. Noćas hranim nečiju sebičnost i posljednjim snagama pokušavam dotući samu sebe. Ljubav je negativna emocija, a zlo uvijek rađa zlo. Moje tijelo je moj hram… E pa, noćas ću ga do temelja razrušiti!
Ne, uopće nisam pijana; ja sam samo prevarena. Izmučena (pre)dugom unutarnjom borbom. Previše demona me je napalo odjednom. Bog je nezainteresirano šutio. Ili ga ja možda nisam čula od toliko bogova uokolo, ovdje na samom dnu dna? Svejedno; bila sam tako sama. Blijeda, prestrašena. Krhka. Užasnuta. Napuštena. Slomljena. Naivna i nevina. Zbog koga? ZA KOGA?!
Pustio me da živim u tminama, kao mrtvaci vječiti.
Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.
Gorčinom me hranio, pelinom napajao.
(Biblija, 3. tužaljka)
Jedino što želim je da nestane. Da se istopi poput voska. Da Ga više nema za mene, niti mene za Njega. Želim da barem na trenutak pati, kao ja sve ovo vrijeme. Sama i tužna, beskrajno sama…
Kotrljali smo se po postelji, taj Netko i ja. Plahte su bile hladne, čiste i sablasno bijele. Znala sam da će na njima ostati krvava mrlja kao žig… sramote? Nije važno; već za petnaestak minuta to neću više biti ja. Odjenut ću se, izaći i otići. Bez osvrtanja. Oteturat ću u mrak i noć. Taj Netko me neće slijediti. Spavat će snom pravednika. Svi oni su tako predvidljivi… predvidljivi do boli!
I iako zamišljam da Mu nanosim Bol, dajući sebe Nekom Drugom, kako bih lakše podnijela vlastitu Bol, znam da si lažem; bjesomučno si lažem. On ne zna, On ne osjeća… nema pojma što mi je napravio!
…o, Bože, zašto je Neznančev miris tako… POZNAT?…
Nema početka bez kraja; ni kraja bez početka. Ja možda uistinu nisam bila ja; da, ali…
… ni Neznanac nije bio Neznanac. Dobro je znao što čini. Znanje je moć.
***
Moja posljednja rečenica neko je vrijeme ostala visjeti u zraku. Obje smo odsutno zurile u prazno, u praznu, ledenu Daljinu.
Tama je obavila prostoriju i prigušila vedrinu zidova. Polumrak na pustoj ulici razbijala je ona ista narančasta svjetlost uličnih svjetiljki; cestom su gotovo bešumno klizili automobili.
-Ne razumijem.-reče mi ona naposljetku, iskreno i izravno.
-Zasad.-bijaše moj jedini odgovor.
Ponovno smo se gledale u oči. U njenim očima čitala sam goruću znatiželju. Okrenula sam glavu na drugu stranu.
Prošlo je neko vrijeme prije nego se odvažila reći:
-Željela bih razumjeti.-
-Trebam vremena.-
-Imamo pred sobom cijelu noć.-nije se dala zbuniti.
Šutjela sam, i dalje zagledana u neku besmislenu točku pred sobom. Osjećala sam njezino nestrpljenje i entuzijazam, i to me je strašno nerviralo.
-Zašto svi misle da je meni lagano pričati o tome?!-planuh.
-Ne mislim da je lagano, nego…-
-Nego?-
-Mislim da si možda to predugo držala za sebe, u sebi; kako god želiš. To se negdje moralo ispoljiti i zato si…-
-…izabrala bijeg umjesto suočavanja s problemima?!-
Mirno je prešla preko moje provokacije:
-Popucala po šavovima.-
Zagledah se u svoje zamotane ruke koje su mi počivale u krilu kako joj ne bih morala uzvratiti pogled.
-Je li On makar nazvao?-
Stanka je potrajala sekundu predugo.
-Ne. Žao mi je.-
Očekivan odgovor. Ali, zapeklo me je… posvuda. U očima, u grlu. Iznenada sam ponovno postala svjesna svih svojih šavova. Pokušala sam obuzdati emocije, ali nije išlo. Potekle su iz mene jednostavno i nezaustavljivo. Kao bujica.
Ništa se, dakle, promijenilo nije. Ni On, ni ja. A da sam sad umjesto u bolničkom krevetu ležala u lijesu, na odru, bi li to išta promijenilo? Imala sam grozan osjećaj da ne bi. Da se ne bi osvrnuo ni tada; pogotovo tada ne! Ne bi ni nazvao. Opet bi nekamo pobjegao, gdje Ga nitko ne bi mogao dosegnuti. Gdje bi bio sam i neometan mojim postojanjem, odnosno, nepostojanjem. Gdje bi na miru živio Svoj život i rješavao Svoje jednadžbe u koje me nikada nije mogao (ni HTIO) uklopiti. Gdje bi zaboravio da me je zaboravio; da je nada mnom vlažna, hladna zemlja…
-Možda bi ipak bilo najbolje da nastavimo sutra.-rekla je Helga naposljetku. Ne, ne, ne… odmahnula sam glavom nekoliko puta. Želja da joj otkrijem sve iz sekunde u sekundu je postajala sve jača. Mada su mi usta bila suha i mada su odbijala izgovoriti to što sam htjela izgovoriti… znala sam da MORAM, i to sada, odmah, inače neću nikada…
Pa ipak sam progovorila nekim tuđim glasom:
-Bio je to Njegov brat.-
Tajac. Muk. Ubitačna tišina. Osjećala sam se bijedno. Jadno, jadno, JADNO. Tako jadno da sam joj rekla još i :
-Nisam to htjela.-
Rekla sam to šapćući, istodobno bolno svjesna da na ovome svijetu ne postoji mogućnost da se opravdam. Nijedan razlog jednostavno nije bio dovoljno dobar; svako je opravdanje bilo suvišno… Znala sam da sam odavno trebala skupiti ostatke dostojanstva i maknuti se podalje od svega, otići daleko i ne misliti (nikad) više… o tome što i kako bi bilo kad bi bilo… otići daleko i zaboraviti… zaboraviti.
Ali, ja nisam mogla. Sve su se moje nade i želje svodile na Njega; bez Njega više ništa ne bi imalo smisla. Nitko Ga nikada ne bi mogao zamijeniti. Bilo bi to besmisleno prolongiranje i samozavaravanje; Samoća i opetovani Mrak. Zauvijek.
Nisam to mogla. Radije bih umrla.
Zato sam i odlučila umrijeti. Kako bih stala na kraj toj tragikomediji od svog života. Kako ne bih doživjela da me On kazni šutnjom i prezirom.
Te sam se večeri slomljena i u suzama vratila kući. Stan je bio prazan; moji su nekamo bili otišli. Spustila sam rolete i navukla zastore. Nisam se zamarala pisanjem oproštajnog pisma; takve stvari čine oni koji za sobom ostavljaju nedovršene poslove, podsvjesno želeći valjda na taj način nastaviti živjeti. Iza mene nije trebao ostati nikakav trag, tek ovo izmučeno tijelo, poput prazne, odbačene ljušture.
Stavila sam ključ u bravu kako nitko ne bi ušao u stan na vrijeme da me spriječi. Na trenutak sam zastala pred ogledalom u predsoblju. Raspustila sam kosu, prošla kroz nju prstima. Bila je plamenocrvena, poput krvi.
Proučavala sam svoj odraz. Uvijek blijedo lice, tamne oči, pune usne. Moja ljepota je bila i ostala moje prokletstvo; ona čini ljude agresivnima i zavidnima i zlobnima. Zbog moje ljepote ni On me nikada nije želio voljeti… Zbog svoje sam ljepote oduvijek mrzila samu sebe.
Pogledala sam se još jednom, bez imalo žaljenja. Suze su presušile. Maskara je bila previše kvalitetna da bi se razmazala. Puder isto tako. Nisam izgledala dramatično, nego promišljeno i hladno i sabrano. Kao uvijek. Očigledno nisam mogla protiv sebe.
Iz moje se sobe iznenada začulo cviljenje i grebanje po vratima. Potpuno sam zaboravila na našeg postarijeg labradora. Pomislila sam da je najbolje da tamo i ostane. Imala sam osjećaj da bi me, da sam se samo na trenutak otišla oprostiti s njim, spopalo grizodušje i kajanje, te da bih na kraju odustala od svog nauma; možda zato što je ljubav i privrženost jednog psa nemoguće ignorirati. Tu spoznaju, spoznaju da me netko ipak voli, ovakvu bezvrijednu i odvratnu kakva jesam, ne bih mogla podnijeti. Tako sam samo produžila do kupaonice, ušla, zaključala vrata za sobom, odvrnula slavine i počela puštati vruću vodu u kadu. Razodjenuvši se, stvari sam uredno odložila na stranu. Ogledalo se ubrzo zamaglilo od pare koja je ispunila prostoriju, tako da više nisam morala gledati sebe i svoje savršeno tijelo, te po posljednji put u ovome životu prema njemu osjećati gađenje. Sjela sam na rub kade; zašto se punila tako sporo, sporije nego ikad prije?...
To je bilo to. Još samo nekoliko minuta i uronit ću u vrelinu vode, isprva bistre i prozirne, postupno sve rumenije… Nisam se ničega bojala; više ne, sada kad mi je Smrt bila nadohvat ruku, a zrak prepun slatkastog mirisa Njezine prisutnosti.
Zatvorila sam slavine. Poslije toga je sve išlo brzo. Prebrzo. Hitri potezi ranije pripremljenim žiletom, jedan za drugim, koje sam povukla zatvorenih očiju, uzbibana površina vode kad sam utonula u kadu, zatim osjećaj boli… žarilo je… peklo…
Vrijeme je stalo, prostor se rasplinuo u snopove svjetla i boja; nadlijetalo me na tisuće nejasnih, šaputavih glasova nalik leptirima… Što su to ponavljali? Moje ime?…
Otvorila sam oči. Gdje sam se to nalazila? Koračala sam po nekom mutnom, sumornom jezeru koje se prostiralo u nedogled i nad kojim se spustila gusta magla; koračala sam njegovom površinom posutom neobičnim, ogromnim crvenim cvjetovima. Išla sam nekome u susret; osjećala sam njegovu nadolazeću prisutnost, ali magla mi je još uvijek onemogućavala da jasno vidim njegov lik.
Umirem li napokon? Odnekud je i dalje dopirao prigušen šapat, krikovi nalik na plač, hujanje nalik na nalete vjetra, a opet… sve je mirovalo; pramenovi moje kose, latice divovskog cvijeća, zlokobno tamno jezero. Taj Netko mi je prilazio sve bliže i bliže…
Nije bio On; bila je Ona. Bosa, u crnini, sablasno bijele kože, mrtvačkog lica, pepeljastih usnica, tamnih, tamnih očiju… Bilo je nečeg stravičnog u Njoj, u načinu na koji me je gledala, u samoj Njezinoj pojavi. Njene su ruke bile razrezane; rane su bile duboke i obilno krvarile gustom, crnom krvlju…
Trnci su mi prošli tijelom u trenutku kad je zastala, na udaljenosti od nekoliko metara, i kad sam shvatila da gledam samu sebe. Mrtvu. Htjela sam zavrištati, ali nisam mogla. Htjela sam pobjeći, ali nisam imala kamo. Nestalo je uporišta, propala sam u vodu; bila je vruća i mirisala onim poznatim slatkastim zadahom. U ustima sam osjetila metalni okus… Utapala sam se u vlastitoj krvi!
(nastavit će se)
ima toga malo više
Da ne budem iznimka, evo i ja ću se malo raspisati o svojim (dosad) skrivenim osobinama i sklonostima...
I. Visoke pete. Nosim ih stalno. Oduvijek. Zauvijek ću ih nositi. Najradije bih ih nosila i u krevetu, svidjelo se to nekome ili ne
II. Nadimak mi je Tetka. Ali, prije nego pomislite da je to zato što sam:
a) dosadna
b) staromodna
c) neudana(!!!)
moram vam (skromno) pojasniti da je riječ o internoj fori: tetka je sinonim za mačku!
III. Imam opsesivnu potrebu popravljati sjajilo ili ruž svakih pet minuta. Nemam pojma što mi to znači.
IV. Patim od arahnofobije. Vrištim na pauke svih veličina, oblika i boja.
V. Iako sam bila (gotovo) čista odlikašica kroz cijelu osnovnu i gimnaziju, kemija mi je oduvijek bolna točka. Mrzila sam je od prvog sata i markirala kad god sam imala priliku.
VI. U Hrvatskoj postoji još jedna ženska osoba mog imena i prezimena, i - vjerovali ili ne - doktorica je kemije.
VII. Jako sam intuitivna. Znam sanjati snove koji se kasnije ostvare. Ljude točno procijenim već pri prvom upoznavanju. A ako mi na nekome nešto neobjašnjivo smeta - ispostavi se da (je) ta osoba ima(la) loše namjere bilo prema meni, bilo prema nekoj meni bliskoj osobi.
VIII. Kasnim. Stalno. Izluđujem ljude. Dosad nijedan trik nije upalio - pa čak ni ono famozno podešavanje sata desetak minuta unaprijed: onda bih znala da "ima još vremena" i sve po starom.
Ipak, jedna je od mojih novogodišnjih čvrstih odluka bila prestati kasniti i evo, već vidim neke male, ali pozitivne pomake.
IX. "Preskočila" sam jedan razred u osnovnoj. Točnije rečeno, u jednoj sam školskoj godini završila dva razreda (drugi i treći). Nekad sam stvarno bila napredna!
X. Kao mala sam strašno htjela biti muško. Svi najbliži susjedi su bili, naime, dečkići, a glavna im je fora bila fraza :"Ti se ne možeš igrati s nama zato što si curica!". Zato sam ja davala sve od sebe da ih razuvjerim, pa sam se s nemalim brojem potukla ( i pobijedila!). Želja za promjenom spola me je držala dok nisam krenula u osnovnu i saznala što se dogodilo Srni. A, iskreno rečeno, negdje sam u to vrijeme otkrila i štikle
Tkogod još nije sudjelovao u projektu Štafeta neka se smatra izazvanim.
(Semper) aliquid haeret (Nešto uvijek ostaje) III.
Alena je ispijala čašu za čašom. Sada su sjedile same za stolom jer su Tin i njegov novopečeni poslovni partner otišli pozdraviti poznanike koji su se svi vrtjeli oko švedskog stola smještenog na drugom kraju prostorije. Alena je, iz samo njoj znanih razloga, odbila išta okusiti i očigledno planirala nadoknaditi enormnim količinama vina i koktela, a Nives je ionako već početkom večeri izgubila apetit. U trenutku kada su tamburaši zasvirali «Julišku», Alena se iznenada slomila. Nives je momentalno shvatila da je sve otišlo k vragu. Još odavno.
«O, Alena…», prošaputala je, grleći je.
«Nemaš pojma kako mi nedostaje… ne samo povremeno, nego u svakom trenutku.», jecala je njena najbolja prijateljica, sjena nekadašnje Alene. Rijetki su oni koji uistinu u alkoholu uspijevaju utopiti svoju tugu; većinu njihova tuga u takvim trenucima jednostavno preplavi, kao bujica. Nema više susprezanja ni kontroliranja; tuga traži svoju zadovoljštinu. I obično je dobiva. Ne kaže se bez razloga da što trijezan misli(š), pijan govori(š). Alena nije bila nikakva iznimka.
«Ne mogu si pomoći…», plakala je i dalje, a suze su odnosile njenu brižljivo nanesenu maskaru, puder, rumenilo. «Sve je ostalo isto, ja sam ostala ista, da sam ne znam s kim…nije to – to… nije to ON…»
«Čemu onda sve ovo?», htjela ju je upitati Nives. «Čemu ovo sranje? Zašto si samoj sebi morala upropastiti život, kao da ti ga Željko nije već dovoljno upropastio? Zašto si pošto-poto morala pronaći nekoga, bilo koga, kad je ionako sve samo fasada? Još voliš Željka, iako spavaš s drugim, s tim perverznim čovjekom, čija je kćerka praktički tvoja vršnjakinja. Kome se ustvari osvećuješ? Željku, zato što te je ostavio, ili samoj sebi… zato što te je ostavio?…»
(Ipak je ponovno prešutjela. Jer joj se činilo da nije ni vrijeme ni mjesto za to. Ali, tko zna, možda se i prevarila. Pravih je trenutaka u životu ustvari jako malo…i propustiti ih jednom, često znači zauvijek ih propustiti. )
«Alena, znam da ti je teško, ali pokušaj se smiriti. Nemoj da te Tin vidi ovakvu.», rekla je umjesto toga. Onoliko racionalno koliko je bila u stanju…a netko je morao biti.
«Boli me kurac!», odbrusila je Alena i iskapila još jedan koktel.
«Dođi, idemo malo na zrak.», Nives ju je odvukla u predvorje.
Sjele su u foaje, gdje je Alena ponovno počela ridati. Bila je mrtva pijana. Nives nije znala što da radi s njom. Brisala joj je ostatke šminke razmazane po čitavom licu, silom ulijevala mineralnu u nju, ne bi li je nekako otrijeznila i – najgore od svega –ponovno podnosila poglede sa strane, a nijedan nije bio zabrinut niti dobronamjeran.
Naposljetku je Alena zaspala, glave oslonjene na Nivesino rame, a Nives se iznenada osjetila starom, jako starom i umornom. Umornom od prethodnih mjeseci pretvaranja da ne vidi i ne osjeća ništa, umornom od ljudi koji je okružuju, umornom od neprestanog, danonoćnog Sizifovog posla spašavanja svijeta. Umornom od bezuvjetnog prijateljstva, umornom od bezuvjetne ljubavi. Umornom od činjenice da ne ide, pa ne ide… iako joj nitko ne zna reći zašto (dovraga) ne ide… U drugoj je sali jedna djevojka s društvom upravo slavila svoju diplomu. Nives ju je ugledala kada je izašla u predvorje, očito pričekati nekog posebnog, blistavu i prekrasnu, u elegantnoj haljini. A ON nije kasnio; došao je s prigodnim buketom, pomalo nervozan, pomalo zbunjen, poljubio joj tek ruku(ali po načinu na koji ju je gledao reklo bi se da za njega preostatak svijeta u tom trenutku nije postojao)i ništa među njima nije bilo odglumljeno, zatajeno, lažno…
Nives je potresla tek spoznaja da je takvo što uopće moguće. Drugima. Običnim, sretnim ljudima.
«Ne smijem se sažalijevati.», prekorila je samu sebe. «Možda i mene jednom…»
Ali, nije dovršila misao. Možda? A kada to? U nekom drugom životu, gdje će ljubav uistinu pobijediti sve prepreke i negativce koji je usporavaju i osporavaju? Gdje ništa neće biti uzaludno, a najmanje bol? Gdje ništa neće biti lažno? Zatajeno? Odglumljeno? Izgubljeno?
Par se vraćao natrag u salu, on ju je obgrlio oko struka, a ona je naslonila glavu na njegovo rame…baš kao Ivor i…
«Gdje je za to vrijeme bio Tin?»
«U restoranu.»
«Pretpostavljam da nije imao pojma da se Alena napila.»
«Ne. Pomislio je da smo otišle u predvorje zato što nam je u sali bilo prebučno. Tek nas je nakon sat vremena došao potražiti i…»
«Nevjerojatno.», bilo je sve što je Tin rekao kada je ugledao Alenu. Njegov kolega, koji je došao s njim, nije ništa komentirao. Samo je stajao i promatrao, ravnodušno, bez ikakve promjene izraza na licu.
«Razbila se.»
To nije bilo pitanje. Nije joj promaknuo optužujući ton u Tinovu glasu.
«Vodiš li nas kući?», Nives je nastojala zadržati mirnoću(onako kako bi to Miriam učinila), ali…
«A što mi drugo preostaje?», upitao je Tin cinično.
«Možda da joj sada pokažeš svoje hvalevrijedne osjećaje i pomogneš joj da dođe k sebi!», planula je.
Tin ju je prostrijelio pogledom, ali je ipak pridigao napola budnu Alenu i odveo je do toaleta. Njegov je partner gledao za njima.
«Ah, te ljubavne razmirice!»,namrštio se.
«Ma dajte, molim vas! Generacijski jaz, bolje rečeno!», zajedljivo je rekla Nives.
Čovjek ju je pozorno promatrao. Naposljetku je ipak rekao:
«Naravno. To nikada ne funkcionira. Razumijete što vam govorim, zar ne? Oni imaju različite prioritete, ali ničiji nisu pogrešni. Jednostavno, trenutno nisu odgovarajući za oboje. Koliko vi godina imate?»
«Devetnaest.»
«Imao sam djevojku vaših godina.», nastavio je, ne obazirući se na zaprepašten izraz Nivesina lica. Odmahnuo je rukom. «To jednostavno ne funkcionira. Zbog razlike u prioritetima.»
«Zbog razlike u godinama!», zarežala je Nives. «I zato što se takve veze ne temelje na pravim vrijednostima, nego svatko plaća onime što ima!»
Kad je to izgovorila, ugrizla se za usnu. Izbjegavala je misliti o Aleni na takav način sve ovo vrijeme, ali podsvjesno je ipak… optuživala. Zbrajala. Svaku večeru i svaku krpicu i kavu i šteku cigareta. Mrzila je zbog toga, tu novu Alenu, tu groznu Alenu, koja joj je nekada bila jedna od najboljih prijateljica, za koju je bila spremna dati ruku u vatru; mrzila je zato što je tako slaba i jadna. Mrzila njene linije manjeg otpora i njen kukavičluk; mrzila njenu besramnost. Mrzila sebe zato što je mrzi – ne stalno i ne trajno, ali ponekad, u trenucima u kojima bi zbog nje završila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i nastradala…kao večeras.
«Vidim da vam sve ovo teško pada.», reče joj Tinov partner. «Vi ste lijepi i pametni, usto još i energični, mladi…vjerojatno dobivate štogod poželite, a da toga niste ni svjesni. Jednostavno ne možete zamisliti kako je strašno kada mladost jednom prođe, a vi shvatite da u životu ništa niste postigli. Da ste potpuno sami. Vi ne možete zamisliti što su ljudi spremni učiniti kada to shvate – spremni su učiniti bilo što da iziđu iz tog stanja. Pa čak i platiti.»
Nives je zatresla glavom:
«Ne, vi ne razumijete; vi samo generalizirate! Uopće ne dobivam štogod poželim, niti sam ikada išta dobila na lijepe oči! Radim na sebi otkad znam za sebe. Ponekad moj trud nije imao nikakvog efekta, ali nije mi zbog toga palo na pamet mladost prodati nekome tko tako želi nadomjestiti vlastitu izgubljenu mladost! Vi pokušavate opravdati nešto za što nema opravdanja! Vi govorite iz svoje perspektive i iz perspektive vašeg prijatelja Tina, za Alenu vas nije briga! Tinu ona nije ni prva ni zadnja (ni ne pokušavajte zanijekati!); ali on ima obitelj i sam si je kriv zato što ju je razorio. Alena svoju obitelj tek treba formirati, a znate i sami da je ovo mala sredina i da bi mogla biti zauvijek ožigosana kao… «
Nije se usudila dovršiti. Taj se prolom emocija nije nimalo dojmio njenog sugovornika. Svejednako hladan i indiferentan, postavio joj je logično pitanje:
«Gospođice Nives, zašto se vi toliko uzrujavate oko toga, ako vašu prijateljicu očigledno uopće nije briga?»
«Ja…ja…», uzmucala se. «Ona uopće ne shvaća…»
«Jeste li sigurni? Ipak je nešto starija od vas. I punoljetna je, što znači da je u mogućnosti i pred zakonom odgovarati za svoje postupke.»
«Vi ne razumijete… kontekst…»
«Kontekst? Varijacija na temu. Ili je siromašna ili razočarana u ljubavi. Nemojmo se zamarati time. Vašoj je prijateljici samo trebala izlika, htjeli vi to priznati ili ne.»
«Ali…Tin je iskorištava i…»
«Kao i ona njega, što ste lijepo zamijetili maločas. Pustite te priče za malu djecu, razgovarajmo kao odrasli. Jeste li ikada čuli za pojam izbora? Slobodne volje? Siguran sam da jeste, teoretski. Sada to samo trebate primijeniti u praksi.»
«Mislim da Alena trenutno nije u stanju sama…»
«Biste li vi željeli da netko drugi odlučuje što je najbolje za vas?»
«Ne, naravno, ali…»
«Znači da se morate pomiriti s činjenicom da je Alena odlučila. Ali, mislim da nije u tome stvar. Mislim da je vaš problem drugačije naravi. Čini mi se da je Alena svojom odlukom nekako uspjela ugroziti i vas. Možda i niste tako brižni kao što mislite da jeste.»
«Da Tin nije počeo pričati gadosti….»
«Pustite Tina, on je pas koji laje, ali nikada ne grize. Prisvojio je i vas i to vam smeta, zar ne? Već vam je dostatno poniženje to što se vaša bliska prijateljica u javnosti pojavljuje s njim, već vam je dosta toga da i vas trpaju u isti koš samo zato što se družite s njom, pa ipak…», nasmiješio joj se. «Nije to tako strašno kao što mislite.»
Gledala ga je u čudu. U nevjerici.
«Znaju li vaši roditelji kakvi ste uistinu?»
Kimnula je glavom.
«A vaši prijatelji? Bi li oni povjerovali takvim pričama?»
«Ne bi.»
«Što vas onda brine? Ljudi koji su vam najvažniji i do čijeg mišljenja vam je stalo poznaju vas u dušu; ništa neće pokolebati njihovu vjeru u vas. Svi ostali, bilo oni koji vas, kao, poznaju, a svejedno nasjednu na glupe priče, bilo oni koji vas ne poznaju, a povjeruju bez prethodne provjere istinitosti takvih glasina – nisu vrijedni spomena. U svakom slučaju, vi definitivno ne gubite ništa.»
Šutjela je. Oni koji je poznaju, a svejedno nasjednu na glupe priče - nisu vrijedni spomena…
«Naravno, ako vas to doista smeta, ako se s time nikako ne možete pomiriti, ako je možda i vaše prijateljstvo s Alenom oslabjelo…imate i drugu soluciju. Maknite se. Doslovce.»
«Ali, Alena i ja se družimo već godinama!»
«Ljudi se mijenjaju. Ako se ne varam, vaša Alena si nikada ne bi ovakvo što priuštila. S druge strane, možda vam je ovo lekcija: možda je ipak niste tako dobro poznavali. Možda ste izgradili neku nerealnu sliku o njoj u svojoj glavi. To znate samo vi. Pokušavam vam reći jedno: pravo prijateljstvo podrazumijeva iskrenost. Ne možete se pretvarati da ste s njom u dobru i zlu, a istodobno joj zamjerati. Recite joj. Ostanite. Ili idite, ako morate.»
«Znate da ne mogu otići.», prošaputala je. Krhka, blijeda, velikih tamnozelenih očiju.
Ponovno se nasmiješio:
«Vi ste tako inteligentni. I rječiti. I vjerojatno ste već puno toga vidjeli, iako to možda niste željeli… Ali ste mladi, jako mladi, i od toga ne možete pobjeći, mada pokušavate. Vama se čini kao smak svijeta prekinuti prijateljstvo koje vas je počelo opterećivati, a toliko je težih stvari u životu… Čuvajte živce, nikada ne znate kada bi vam zaista mogli zatrebati.»
«Najviše bih voljela da se ništa od ovoga nije dogodilo.», rekla je naposljetku, zagledana u neku besmislenu točku pred sobom.
«Naravno da biste to najviše voljeli. Ali, to bi samo na neko vrijeme odgodilo vaš ulazak u stvarni svijet. Možda se sve ovo dogodilo s nekim smislenim ciljem, koji će vam tek kasnije postati jasan. A možda tog smislenog cilja ni nema; možda je baš u tome stvar.»
Ponovno ju je zbunio:
«Kako to mislite?»
«Vi ste osoba koja misli da svako 'zašto' mora imati svoje 'zato'. Što i nije posve točno.», nakratko je zastao. «Pravi su vam primjer ljubavne veze kao što je Alenina i Tinova. Alena i Tin su dvije osobe različitih stavova, svjetonazora, životnih iskustava, oboje razočarani prethodnim partnerima. Susreću se i ulaze u vezu, bez nekog relevantnog razloga.. Jer jedno drugome predstavljaju nekakvo sredstvo.»
«Sve je to u redu, samo, zašto to nazivaju ljubavlju, kad je očigledno da je riječ samo o trenutnom poklapanju interesa?»
«Da bi umirili vlastitu savjest. Jer ljubav ne bi trebala biti kalkulacija.»
«Alena ne voli Tina. A ni Tin ne voli nju. Svi to znaju. I smiju se. Njoj, ne njemu. Jer on u cijeloj priči samo dobiva – on ne vodi pod rukom starog, ofucanog perverznjaka!», Nives je opet pobjesnila.
Tinov kolega je htio još nešto reći, ali je naglo odustao. Pogled mu je kliznuo negdje iza Nivesinog ramena. Osvrnula se, prateći taj pogled. Iza njenih je leđa stajao Tin…
«O, ne! Koliko je dugo stajao iza tvojih leđa?»
«Dovoljno dugo da sve čuje…»
Sjela je do Alene, na stražnje sjedište. Alena je već spavala. Iz torbice joj je virila kartica Praxitena. U tom je trenutku Nives shvatila da to sve skupa više ne može podnijeti. U tom je trenutku Tin ušao u auto…
«Odakle ti pravo da se miješaš u našu vezu?!»
«Ovo ti nazivaš vezom?!», posprdno je pokazala na pijanu Alenu.
«Pa što? Malo se rastužila i napila…»
«A zašto se malo rastužila i napila?!»
Šutio je.
«Ne znaš? Kako je to moguće? Pa vi zaljubljeni jedni drugima čitate misli! Ja ću ti reći: možda zbog onog drugog!»
«Ona više ne želi ništa s bivšim!»
«Tine, sad bi stvarno bilo dosta! Znam da ti je SVE objasnila još na samom početku vaše veze. I ti si svejedno pristao. Prestani izigravati žrtvu i otvoreno reci da te je bolio kurac, kao što te boli i sada! Htio si samo jedno i to si i dobio! Za to ti nisu trebali osjećaji! Da je tebi STVARNO stalo do nje, ne bi se pokazivao okolo s njom i učinio bi sve da priče ne dođu do njenih! Zaštitio bi je od gadova sa strane koji jedva čekaju…»
«Boli me kurac što se priča!»
«BOLJE REČENO, TEBI TO I ODGOVARA!!!»
«JA SAM SE U NJU ZALJUBIO, DAO BIH JOJ SVE NA SVIJETU…! TI SI SAMO LJUBOMORNA NA NAŠU VEZU!»
«TI SI SE ZALJUBIO?! NEMOJ ME NASMIJAVATI! ZATO TI JE UPISANA KAO 'MARKO' U MOBITELU?! LAGAO SI DA SI RASTAVLJEN, LAGAO SI DA TI JE TRIDESET I OSAM GODINA…»
«ŽENA I JA VEĆ PET GODINA NE ŽIVIMO ZAJEDNO, SAMO JE PITANJE DANA KADA ĆEMO SE I SLUŽBENO RASTATI…»
«A SLUČAJNO GRADITE SKUPA KUĆU IZVAN GRADA?! I TVOJA JE ŽENA SLUČAJNO NAZVALA ALENU VEĆ NEKOLIKO PUTA?! TINE, ZNAM SVE!»
«NE ZNAŠ TI NIŠTA! TI SI LJUBOMORNA ALAPAČA! NAMJERNO NAS ŽELIŠ POSVAĐATI, ZATO IZMIŠLJAŠ…»
«JA IZMIŠLJAM?! KAKO TE NIJE STID?! MISLIŠ DA NE ZNAM ŠTO SE SVE PRIČA PO KLUBU ZAHVALJUJUĆI TEBI?! AKO SI TOLIKO ZALJUBLJEN U ALENU, ZAŠTO TI ONA NIJE BILA DOVOLJNA, NEGO SI I TINU I MENE PROGLASIO SVOJIM KURVAMA?!»
«TI SI LUDA! NE BIH NIKADA NI POMISLIO…»
«NE, JA SAM TO SMISLILA!!! GADIŠ MI SE!»
«HTJELA SI NAS POSVAĐATI, OD SAMOG POČETKA SI TO POKUŠAVALA… ALENA NEMA NIŠTA SA SVOJIM BIVŠIM, REKLA MI JE DA JE TO IZA NJE…REKLA MI JE DA ME VOLI…»
Nives ga je promatrala, gnušajući se. Ton glasa mu je možda bio savršeno patetičan, ali izdale su ga oči, nepromijenjeno hladne i proračunate. Naravno, on je očekivao da će mu povjerovati. Mislio je da je glupača poput Alene. I vjerojatno je imao pravo: nije li ustvari i bila glupača, šuteći, čitavo ovo jebeno vrijeme?…Jurili su pustom, neosvijetljenom cestom, i nešto se u njoj iznenada prelomilo. Nešto što je garantiralo da od noćas pa nadalje više neće biti ista…
«Vjeruješ li i sam u te svoje notorne laži?», prekinula je ledeno njegov zamorni monolog. Ljutnja je iščezavala naglo kao što se i pojavila. Sada je osjećala tek čudnovatu, nepoznatu ravnodušnost…i to ne samo prema njemu.
«Ne, ne vjeruješ…», dodala je, više za samu sebe.
Nije ništa rekao.
«Znaš, voljela bih samo jedno: da se ovakvo što dogodi i tvojoj kćerki...Nažalost, čini se da je već dovoljno kažnjena time što si joj otac.»
Lice mu se trznulo, ali odgovor je ponovno izostao. Predvidljivo do besvijesti…
Ostatak im je puta protekao u tišini. Stao joj je na kružnom. Izašla je bez pozdrava, zalupivši vratima iza sebe, ostavivši mu usnulu Alenu na milost i nemilost. Ustvari, više je nije bilo briga. Znala da je upravo završila. S njim. A možda i s njom. S oboje. Možda zauvijek. I zaista je nije bilo briga. Krenula je polako, besciljno, sama sa svojim mislima. Jednom davno, istom ju je ovom ulicom pratio Ivor, pod istim ovim zvijezdama… A bilo joj je sedamnaest i prvi je put netko njene nade smrvio u prah. Sada se ponovno osjećala baš tako. Smrvljeno.
…i iznenada joj je došlo da ga nazove, posljednji put, i da mu saspe u lice…kako nije pronašao bolju…kako nikada neće pronaći bolju…
Ali, nije. Nije to učinila. Pravih je trenutaka u životu tako malo…i propustiti ih jednom često znači zauvijek ih propustiti. A ona je ostala sjediti u tom nesretnom autu i propustila svoj pravi trenutak tek tako. Nepovratno…
Hodala je i hodala, dok se oko nje spuštala sve gušća magla.
Tišina. Nijemo su se promatrale neko vrijeme.
«Imaš li ikakvu ideju što bi moglo uslijediti?»
«Ne znam, Miriam. Možda ni ne želim znati.»
«Misliš li da su Alena i Tin prekinuli?»
«Ne vjerujem. Pa ona nije bila u stanju spojiti dvije riječi. Mislim da je nije ni budio. Jednostavno ju je odvezao kući.»
«Hoće li ti se ona javiti?»
«Hoće. Neće imati pojma što se dogodilo sinoć i vrlo vjerojatno će me zamoliti da je pokrijem pred starcima ako pitaju kod koga je prespavala. Uostalom, ako se ona ne javi meni, javit ću se ja njoj, ali…»
«Više ništa neće biti isto…»
Nives je potvrdila.
«Znaš, meni se čini da se Alena malo previše ufurala u to da voli starije, iako to nije znanstveno dokazano.», rekla je iznenada Miriam. «Prvo Željko - bio je stariji od nje deset godina… A sad je s Tinom doslovce nadmašila samu sebe!»
Nives se osmjehnula, iako nije shvaćala što točno Miriam time želi reći.
«Alena je oduvijek bila pomalo…recimo, čudna.», razjašnjavala je dalje Miriam. «I nikada nije željela razočarati publiku, shvaćaš – ostaviti ljude bez ikakvog materijala. Ali, čini se da ti – kao, uostalom, ni ja – nisi mislila da bi mogla otići baš tako daleko.«
Nives i dalje nije bila sigurna da razumije.
«Čini se da smo obje mislile da je u njoj, obzirom na to da si joj najbolja prijateljica godinama, ostalo malo više tebe. A očigledno nije. Uglavnom, da ne kompliciram više, htjela sam reći da je ova njezina transformacija bila nevjerojatno brza. I dok smo se mi neumorno iščuđavale i uzrujavale, možda nam je slučajno promaknula mogućnost…»
«…da transformacije nije ni bilo. Da je ovo prava Alena.«, čim je to izrekla, Nives je shvatila da je sve zadobilo svoj smisao. Pa ipak, bio je to tako čudan, gotovo bolan osjećaj…
«Nažalost. Mada je mi volimo…»,Miriam je tu zastala.
«…u ime onoga što je navodno bila…» , dovršila je Nives. Onaj je čovjek sinoć u nečemu imao pravo: nije mogla pobjeći od svojih godina, od glupog idealiziranja svojstvenog istim.
Miriam ju je pogledala neobično pronicavo:
«To što vjeruješ u ljude nije tvoja slabost, Niveska…»
«Nije ni osobita vrlina…»
«Nisu svi poput Alene…i Ivora.»
Nives je šutjela, zagledana u neku besmislenu točku pred sobom. Naposljetku više nije mogla izdržati
«Miriam, možda sam ipak postupila sebično…»
«Nisi. Ni najmanje.»
«Ovo je bila tek njena reakcija na sve ono loše što joj se dogodilo…»
«I tebi se dogodilo toliko toga lošeg, ponešto čak njenom krivicom…»
«Trebala sam je razumjeti, pomoći joj, ne osuđivati je…»
«Pomogla si joj onoliko koliko si mogla…»
«…jer tko zna kako bih ja postupila da sam na njenom mjestu… Miriam, mislila sam samo na sebe…»
«Nives, prestani! Alena je ta koja je mislila samo na sebe. Ne predstavlja njoj samo Tin sredstvo, i ti si. Nije je bilo briga hoće li upropastiti tvoju reputaciju i tvoje šanse – ne samo s Ivorom, s bilo kim drugim – ako je to značilo da će se ona uspjeti pomiriti sa Željkom! A što se Željka tiče, ponio se prema njoj odvratno, kao pravi gad – o tome nema dvojbe, ali… Što ako je za to imao dobar razlog? Razmisli: znamo tek njezinu verziju priče. Možda ju je Željko prozreo, možda je shvatio da ne želi ostati s tako sebičnom osobom.»
Nives je sakrila lice u dlanove, ne rekavši ništa. Više nije imala što reći u Aleninu obranu.
«Ivor i Alena su zapravo vrlo slični.», zamišljeno će Miriam. «Oboje glume da su žrtve, a zapravo su sami sve zakomplicirali. Zatim, oboje igraju nezrele igrice u kojima si ti prisiljena sudjelovati. I oboje su toliko glupi da ne vide kako će te time najvjerojatnije izgubiti… Tebe, koja si utjelovljenje pameti, duhovitosti i ljepote, i uza sve to zaista dobra osoba, s nogama čvrsto na zemlji. I prava prijateljica. Iako stalno kasniš i iako sve (pa i mene!) izluđuješ time…tebe vrijedi čekati, znaš.»
Ali, Nives se tek slabašno osmjehnula:
«Nisu svi oduševljeni sa mnom tako kao ti. Mnoge to plaši. Zamara. Odbija.»
Miriam je shvatila na što Nives time cilja:
«Naravno da ga plašiš. Ali, nikada nije uistinu pobjegao. Mogao je, da je htio. Ali, nije. Ostao je u blizini, iako na sigurnoj udaljenosti. Baš zato što sebi nije mogao slagati da između vas ne postoji ništa… Vidjela sam to još onda, kad smo slučajno došle na njegovu svirku u Cadillac, kad ti je slučajno otpjevao… dok si stajala pored šanka…»
'now i'll never dance with another since i saw her standing there…'
(«Ali, to je bilo tako davno… i onaj Ivor koji je pjevao onoj Nives…vjerojatno više ne postoji.», htjela joj je reći Nives.)
«Ne želim se više nadati, Miriam. On sada ima drugu.»
«Da, kao što Alena ima drugog, ali još uvijek voli Željka! Zapravo, baš zbog toga što voli Željka je i pronašla drugog! Kako bi Željko shvatio što je izgubio, kako bi se pokajao i pokušao je vratiti…Možda zvuči apsurdno, ali ponekad ljudi povlače očajničke poteze… A iskreno, iz Ivora već punih šest mjeseci progovara čisti očaj!»
«Ona je toliko jednostavnija od mene.»
«Bolje rečeno, dovoljno je glupa da ne vidi kako je on iskorištava!»
«Možda je samo zaljubljena…»
«Ali, on nije zaljubljen u nju. Jer, da jest, u svoje bi slobodno vrijeme razmišljao o njoj, i samo o njoj, a ne smišljao ovakve pizdarije.»
«To više jednostavno nije on.», konačno je rekla Nives.
jednom sam ga poznavala drugačijeg ili samo mislila da ga poznajem jednom sam ga zavoljela posebnog ili samo mislila da ga volim još uvijek to tražim u njemu to nešto a ustvari tko zna «zašto se tako brzo umaraju naši prsti» možda sam umislila izmislila glupa i naivna zavoljela odsjaj opsjenu gdje je ono što volim u njemu i u njegovim očima gdje je ono za što sam izgubila vlastiti život i duševni mir zar je vrijedilo kad on nije tu kad ga nisam mogla zadržati kad mi nije dopustio da ga volim pita se zašto sada šutim ne nemam mu više što reći ne njemu koji je sada lažan i odvratan u svom izgubljenom kukavičkom svijetu tobožnje osrednjosti i jednostavnosti prodao me je za sivilo i laž…
«Znači li to da…?», Miriam je u njezinim tamnozelenim očima uzaludno pokušavala pronaći preokret.
«Ne znam što to znači, Miriam. Rekla sam ti već, neke ljude volimo u ime onoga što su bili…», izgovorila je to tiho, pomalo promuklo.
Htjela joj je još reći da ne može pobjeći kao kukavica, da ipak mora ostati s Alenom i natjerati je da se suoči s istinom. Reći joj jasno i glasno. Jer ne postoji nitko drugi tko bi joj to mogao reći na taj način.
Htjela je priznati da se boji. Da se možda neće znati nositi s novim lažima i klevetama. Da se boji da će Alena povjerovati Tinu, a Ivor svom starijem bratu koji radi s Tinom(a koji joj ne može oprostiti što je na samom početku početaka između njih dvojice braće izabrala mlađeg (luzera)...), kojem Tin zasigurno jedva čeka povjeriti svoju odvratnu priču (kako jebe Alenu i nju, vjerojatno istovremeno!). Kako se boji da će i Ivor i Alena (ponovno) odabrati neku liniju manjeg otpora, bez obzira na sve njene napore. Kako se boji, ali zna da mora...
Ali, tada ju je Miriam preduhitrila, stegnuvši joj ruku, i prošaptala, vlažnih očiju:
«Znam. Samo ne danas.»
Nives je kimnula glavom. Od sutra.
E P I L O G
Putem kući navratila je u knjižnicu po neke lektire koje nije uspjela pročitati. Odgađala je to već danima, a da ni sama nije znala zašto.
na vratima se sudarila s Ivorom bilo je to toliko neočekivano da je ostala bez daha zastali su oboje i cijeli svijet s njima kao nekad davno šutjeli su udaljeni nekoliko centimetara jedno od drugog zaustavljeni magičnom snagom svojih isprepletenih pogleda primijetila je bljedoću njegovog lica njegove podočnjake koji su svjedočili da ni on noćas nije dobro spavao poželjela je dotaknuti ga proći prstima kroz njegovu tamnu kovrčavu kosu poželjela je dotaknuti ga usnama poželjela je da potraje zauvijek da zauvijek ostanu tu zarobljeni u vremenu i prostoru baš tako bez ikakvih suvišnih riječi…
U sljedećem trenutku okrznuo joj je ramena, vršcima prstiju, kao da je ona nešto dragocjeno što se jedva usuđuje dotaknuti; odmaknuo je u stranu, beskrajno nježno. A onda otišao…kao uvijek.
Ali, kad je pet minuta kasnije izašla van još je bio tamo, sjedio je u autu i promatrao je, istim intenzitetom, pogledom koji ju ushićivao i ranjavao istodobno… Stala je, neodlučna, lomeći se između želje za bijegom i potrebe da pošalje ponos k vragu, pretrči cestu, sjedne u njegov auto i ode s njim nekamo daleko… Stajala je. Razmišljala. Bojala se. O, tako se bojala… i vidjela da se i on lomi i koleba, da je ono što se dogodilo sinoć još uvijek previše svježe...da vjeruje i ne vjeruje...da želi i ne želi vjerovati...da naposljetku ponovno poseže za linijom manjeg otpora.
Upalio je auto. Odlazio je(možda onoj drugoj?). Kroz otvoren prozor do Nives su nakratko doprle riječi pjesme koju je slušao…
«i see you on your way…i'll be with you some day, some day…»
Bilo je to više od slučajnosti. Više od priznanja. «Uvijek nešto ostaje.», pomislila je, gledajući za njim sve dok joj se nije izgubio iz vida. I onda kada je naizgled sve izgubljeno. Iako je možda potrebno sasvim malo, malčice zagrebati ispod površine, ispod naslaga pogrešnih mjesta i pogrešnih vremena. Da bismo je pronašli. Izvukli na svjetlo dana. Našu istinu. Osporavanu i usporavanu, pa ipak tako nepokolebljivo sigurnu. Da će jednom biti. Jednom…
Neka ide. Vratit će se. Vidjela je to u njegovim očima(još davno). Neće si dopustiti da zaboravi. On će se vraćati… sve dok jednom ne bude spreman ostati. A jednom će morati(biti).
Osjetila je kako joj je mobitel zavibrirao u džepu kaputa. Tinina poruka.
«Samo da ti javim zanimljivost koju sam upravo doznala od Danila: stari mu je u povjerenju rekao da je Tin pronevjerio neku ozbiljnu lovu i ukoliko mu to uspiju dokazati, a najvjerojatnije hoće, više neće ribati WC u klubu, kamoli nešto drugo, mamu mu jebem! Ha!Ima Boga! Pusa.»
Bilo je to više od slučajnosti. Uvijek nešto ostaje. Neka mala satisfakcija. Osmjehnula se nečemu nevidljivom u zraku. Znala je da nitko na svijetu u tom trenutku ne zaslužuje taj osmijeh toliko koliko ona.
(Semper) aliquid haeret (Nešto uvijek ostaje) II.
«Ja častim!», obznanio je Tin kolegama kada su svi poustajali, spremni za odlazak. Nives je taman krenula s pretrpanim pladnjem poslužiti novu rundu susjednom separeu, tako da ju je pričekao pored šanka. Vratila se, tresnula pladnjem o šank, izvukla iz pregače novčanik i očima preletjela po Tinovu stolu. «Pet produženih s mlijekom…Trideset.» Šutke joj je pružio novčanicu od pedeset kuna. Dok je vadila kusur, pomilovao ju je po kosi. Njegov ju je dodir zasmetao; odmaknula se.
«Nemoj se tako uzrujavati.»
Predala mu je njegov ostatak.
«Koliko si ti ono mlađa od Alene?», upitao je iznenada, spremajući novac u stražnji džep hlača.
«Dvije godine.», odvratila mu je, ne shvaćajući bit tog naglog prijelaza.
«Kao moja kćerka.», rekao je, a zatim se nagnuo prema njoj, tako da je osjetila njegov vreli dah kroničnog pušača, i prišapnuo joj: «Što bi objasnilo neke stvari.»
Ustuknula je. Nije imala pojma što mu je to trebalo značiti. Ali, on je već odlazio. Na izlazu se mimoišao s Tinom, galantno joj pridržavši vrata.
«Koliko ljudi! Što je ovo danas?», snebivala se Tina. «Evo me za minutu!», doviknula je Nives, tren prije nego je nestala u WC-u.
Za tri minute, točnije rečeno. Vratila se s velikim osmijehom na licu:
«Pala!»
«Čestitam! Ja sam prošla.», odvratila je Nives, kojoj je sretnu vijest SMS-om javila kolegica s godine.
«Znači, ne moraš ići. Sjedni, napravit ću nam kavu.»
«Ma, ne, prvo ću oprati ovu gomilu suđa. Popit ćemo kavu kad se lokal malo isprazni.»
Što se uskoro i dogodilo. Kako su svi najednom došli, tako su najednom i otišli. To ih nije ni najmanje iznenadilo. Navale gostiju su se događale nasumično, otprilike svakih četiri, pet dana. Kafić je preostatak vremena većinom zjapio prazan, iako je bio na donekle atraktivnoj, prometnoj lokaciji. Možda je to bila zaostavština otprije nekoliko godina, kada ga je držao vlasnik koji se bavio sumnjivim poslovima i u njemu većinom okupljao društvo svojih suradnika i istomišljenika.
Tina i Nives su se smjestile u separe. Tina je predložila da uz kavicu popiju i nešto kratko, kako bi proslavile prolaz, odnosno, pad, ali Nives je odbila. Nije voljela piti ni vikendom.
«Tina, navraća li Tin tebi često?», iznenada je upitala.
«Da, obavezno ujutro prije posla.»
«Je li se ikada ponašao…čudno?»
«Kako to misliš?»
Nives je zašutjela. Nije znala kako bi joj objasnila. Ali, Tina je i bez toga shvatila.
«Misliš, je li me ikada bario?»
«Recimo.»
Sada je Tina zašutjela. Bila je dobra s Alenom jednako kao i s Nives. S druge strane, Nives je bila Alenina najbolja prijateljica.
Uzdahnula je. Nives je shvatila da se radi o nečemu puno ozbiljnijem nego što je mogla zamisliti.
«Slušaj… ovo što ću ti reći ne bi trebala prenijeti Aleni…odnosno, možda i bi, ali pitanje je kako će to ona shvatiti, hoće li uopće shvatiti… Uglavnom, sjećaš se, bile smo nekoliko puta u tom Tinovom klubu prije nego se Alena spetljala s njim, sigurno se sjećaš i da ja u to vrijeme još nisam bila s Danilom…»
Nives je kimnula glavom. Otac Tininog Danila i Tin bili su suvlasnici novootvorenog rock kluba. Tina i Danilo su se također spetljali tamo.
«E, sad…Danilo mi je tek kasnije ispričao da smo u klubu Alena, ti i ja bile poznate kao 'Tinove cure'.»
«Molim?!»
«Da, Tinove cure…Tinove fifice. Pričalo se da nas on sve ševi; ispale smo laka roba, budući da nam je plaćao isključivo cugu.», završila je Tina s dozom groznog, crnog sarkazma svojstvenog samo njoj.
Nives od zaprepaštenja nije mogla doći sebi. Neočekivano se prisjetila kako je jednom prilikom i Ivor navratio u klub, kako je sjedio stol ispred njihovog(a Tin se naravno utrpao njima trima, mislile su, zbog Alene!), kako se jednom ili dvaput okrenuo, kako je izbjegavao pogledati nju, ali je promatrao Tina, a ona je primijetila neku čudnu napetost u njegovim ramenima(oduvijek je bila poprilično vješta u tumačenju govora tijela); kako je nakon pola sata ustao i otišao, dobacivši joj zagonetan pogled u prolazu; prisjetila se kako je pomislila da Tin ima neke veze s time, ali nije znala kakve – nije li bilo očito da je Tin zainteresiran za Alenu?
Sada joj je sve bilo jasno.
«Ali, odakle im to?»
Tina je zatresla glavom:
«Nemam pojma. Danilo isto ne zna. Zna samo da se pričalo. Nije uspio saznati odakle su priče krenule. Uostalom, nije ga briga; on je znao da to nije istina. A meni je njegovo mišljenje ionako najbitnije, tako da se ne uzrujavam. Ali, ti, Nives…»
Nives nije ništa rekla. Mislila je točno to. Tina ju je nekoliko trenutaka promatrala zabrinutim pogledom starije sestre.
«Iako mislim da bi trebala odjebati onog svog idiota konačno, znam da još ne možeš… i znam da ti nije svejedno što će on misliti o tebi, a bojim se da…», zastala je. «Osijek nije velik grad, svi znaju sve o svima. Ne želim te plašiti, ali jednom kad pukne glas…»
Nije dovršila. Nije ni morala.
Vraćala se kući. Razdanjivalo se i grad je ponovno postajao siv i tmuran, nagrđen vremenom i nezacijeljenim ranama. Bilo joj je drago što ga nije nazvala: kakva bi glupača ispala. Svijet je ponovno bio monoton i prazan, sve se vrtjelo u maničnim, beskonačnim krugovima i ona ni na što nije mogla utjecati. Jedino se mogla vratiti kući. Zaspati. Sanjati ga.
Alena je nazvala minutu kasnije. Ugledavši njezino ime na ekranu mobitela, Nives je nekoliko sekundi bila u iskušenju da joj se uopće ne javi. Nikad više. Brižnost je ipak prevladala sebičnost. Ništa neobično za Nives.
I prije nego se javila, znala je o čemu je riječ. Alena ju je već tjednima davila s tom glupom večerom. Tin se trebao susresti s nekim poslovnim partnerom, odnosno, s nekim za koga se nadao da će mu postati poslovni partner. Alenu je vodio sa sobom onako kako bi poveo eskort. Osim što je ona bila povoljnija i dovoljno blesava da se raduje večeri u finom restoranu, uz tamburaše. Ali, upravo je to posljednje predstavljalo skrivenu opasnost.
Alenin neprežaljeni Željko bio je, naime, vokal jedne poprilično afirmirane osječke tamburaške skupine. Tin, naravno, o tome nije ništa znao, tako da se nije ni potrudio doznati koji će ih sastav zabavljati na večeri, očito smatrajući da je izlišno. Iz Alenine perspektive, pak, upravo je to moglo biti presudno.
"Molim te.", nagovarala ju je Alena.
"Ne ide mi se."
"Ali, stvarno te molim. Ne mogu tamo sama."
Nives je šutjela. Znala je koliko je to Aleni važno, ali s druge strane, Alena je bila tako sebična: nije je bilo briga ni za vlastiti dobar glas, kamoli za Nivesin, i još je od Nives očekivala da je u tome podrži. Pa ipak… Alena je bila možda jedina osoba kojoj Nives nikada ništa nije odbila. I računala je na to, prepredena kučka.
«U redu.»
Alena je zavrištala od sreće. Nives nije znala zašto je pristala. Možda je to bio tek očajnički pokušaj da se spasi što se spasiti da. Već unaprijed izgubljena bitka.
Kad je spustila slušalicu, zagledala se u Tinu, koja je odmahnula glavom, s tužnim osmijehom na lijepom licu:
«Ne bi si to trebala činiti.»
I Nives se osmjehnula, s gorčinom:
«Da si na mom mjestu, ti bi je ostavila?»
«Da. Možda zvuči okrutno, ali to je jedini način da shvati koliko je duboko ustvari zabrazdila. Nećeš joj moći pomoći ako dopustiš da te povuče za sobom.»
«Ali, ako se i ja distanciram, tko će joj preostati?»
«Nitko. U tome i jest stvar; kada ostane sama, morat će se suočiti s činjenicom da se sama do toga i dovela.»
Nives nije bila tako sigurna u to. Predobro je poznavala Alenu: ona je bila u stanju okriviti cijeli svijet, upirući prstom, ali ne i priznati svoju krivnju.
«Ljudi svašta pričaju o njoj, smiju joj se iza leđa, tvrde da joj se dive kakav želudac ima…» nastavila je Tina. «Nives, ti se ne moraš utopiti u njenim govnima. Pusti je; ako je vaše prijateljstvo cijena koju trebaš platiti, učini to, ma kako ti teško bilo. Ionako nije onako kako je bilo; ionako te je gurnula u drugi plan. Nije li?»
Nives nije znala što bi joj odgovorila. Bila je bolno svjesna istinitosti Tininih riječi: Alena se promijenila, i bilo je pitanje hoće li se ikada više vratiti na staro. Da ju je upoznala ovakvu, Nives s njom nikada ne bi sjela na kavu, kamoli nešto više.
Vrtjela se po krevetu u nemirnom polusnu, protkanom čudnim, izmiješanim bojama….
«lažeš, zlato, lažeš, dušo,
lažeš, vještice…
lažeš tvojim slatkim jezikom
kurve-svetice…»
Riječi su dopirale do nje izdaleka, jedva čujne, ali ipak razumljive….
«medeno, sve mednije…
kobno…
ko što ni'ko nikog lagao nije…»
Tko joj to pjeva? On? Ali, zar joj on nije pjevao…?
«well, she was just seventeen,
you know what i mean
and the way she looked
was way beyond compare…»
Dvije su se melodije susrele na pola puta i sudarile u neskladnom srazu…
«o, bit će mi žao…well my heart went boom when i crossed that room… bit će meni žao, žao; uzet će je drugi…and i held her hand in mine…uzet će je: moja biti neće…»
Trgnula se. U sobi je bio polumrak. Linija je svirala nešto treće, Norah Jones. Odjednom je shvatila koga mora nazvati. Miriam.
Čekala je na Reisnerovoj, ljuta na Alenu, na sebe i na čitav svijet. Nešto joj nije dalo mira; najradije bi se bila okrenula i otišla. Ne, ne otišla - pobjegla… i to glavom bez obzira. Grizla je usne, pitajući se zašto se uopće dovodi u takve situacije i pritom nepovratno gubi živce, kao da ih je našla na ulici.
Alena i Tin nisu kasnili; crni mercedes je bešumno kliznuo prema njoj. Usporeno, kao u filmu. I ponovno je istim intenzitetom osjetila neobjašnjivu, paničnu želju za bijegom.
«Što čekaš? Upadaj!», čula je Alenin glas koji kao da je dopro iz nekog sasvim drugog svemira.
Ušla je. Mehanički pozdravila.
«Prekrasno izgledaš.», reče joj Alena.
Nives joj nije zahvalila na komplimentu. Uhvativši Tinov pogled u retrovizoru, obuzela ju je mučnina. Bio je to pogled proračunatog, lažljivog i pokvarenog čovjeka, bez skrupula i morala, a ona je sjedila u njegovom autu… ona je dobrovoljno sudjelovala u njegovoj igri. Više nije bilo povratka.
Krenuli su. Iz zvučnika su se začuli stihovi:
«Noćas je ko lubenica pun mjesec iznad Bosne…»
Nives je nesvjesno pogledala kroz prozor. Vani su pun mjesec počeli zastirati tamni oblaci…
«Kad budemo na obilaznici, podsjeti me da svratim na benzinsku.», reče Tin Aleni.
«Halo?»
«Miriam, Nives je…»
«Reci, draga.»
«Jesam li te probudila?»
«Zapravo jesi.»
«Sorry. Znam da nije pravo vrijeme, ali jednostavno, dogodilo se sranje sinoć, a ti si jedina osoba kojoj trenutno mogu vjerovati i… ne znam kako bih ti uopće objasnila, glupo mi je preko mobitela…», Nives se glas tu prelomio.
Miriam je reagirala pribrano, a istodobno odlučno, kao i obično. Specijalizirala je hladnokrvnost u teškim trenucima i zbog toga joj se Nives oduvijek divila.
«Ni nemoj. Nađimo se na uglu Ružine i Županijske za pola sata.»
«U redu. Vidimo se.»
Skrenuli su na benzinsku, točno iza crvenog golfa poznate registracije.
«NEMOGUĆE…», pomislila je Nives. Ali, tada se Alena u panici okrenula prema njoj i Nives je znala da nije pogriješila.
Ivor je izašao iz svog auta kad i Tin iz svoga. Gotovo istodobno su zamijetili jedan drugoga. Pozdravili su se, onda je Ivorov pogled pao na Alenu koja je sjedila na suvozačkom mjestu, sasvim logički nastavio prema stražnjem sjedištu i… zaustavio se na Nives. Sve se odigralo u sekundi.
Bio je to jedan od onih mučnih trenutaka u kojima vrijeme usporava do krajnjih granica izdržljivosti. Nives je čitala teško razočaranje na njegovom licu…razočaranje koje je graničilo s bolom… izraz koji je nemoguće opisati riječima…a onda joj je naglo, gotovo bijesno okrenuo leđa i počeo točiti benzin.
Sakrila je lice dlanovima. Alena je iste sekunde kao katapultirana izletjela za Tinom, ostavivši je samu u automobilu, nepomičnu, obamrlu. Bijelo Dugme sviralo je i dalje…
«Negdje u tvome adresaru pod slovom B je moje ime, prekriži ga noćas i stavi krst pepela i krst tišine…»
Ivor je otišao platiti benzin, ne osvrćući se više na Nives. Dok se vraćao, promatrala ga je, visokog, tamnokosog, odjevenog u tamno. Njegovo je lice otvrdnulo, baš poput materijaliziranog sinonima potpune ravnodušnosti. Nije je ni pogledao. Samo je sjeo u svoj golf i odjurio u noć… da se više ne vrati. Doslovno ili figurativno, svejedno. Znala je da se više neće vratiti.
Ali, zato se vratila Alena.
«Uzmi.», gurnula je Nives u ruke nekakvu čokoladu, kad je sjela natrag u auto. «Kupila sam ti.» A Tin je platio, gotovo je zavrištala Nives. Došlo joj je da zavitla Aleni tu jebenu čokoladu u glavu. Da je ispljuska na licu mjesta. Da joj saspe u lice najgore uvrede. Da joj…
Ali, čemu? Gotovo je… G O T O V O !…
«Pokušala sam…», rekla je Alena drhtavim glasom. «Zato sam otišla za Tinom…kako bi Ivor vidio…da ti nemaš nikakve veze…»
Ali, Nives se nije trudila odgovoriti joj. Nives je dobro znala da je Ivor upravo vidio ono što je želio vidjeti i da za njega sada sve ima smisla…
«…naročito njegova veza s curom koja nije drolja poput mene.»
«O, ne.», rekla je Miriam.
Sjedile su u Waldingeru. Oko njih su se vodili uglađeni razgovori o politici, poduzetništvu i luksuznim putovanjima na egzotične destinacije. Iako su i nju često svrstavali u gradsku kremu, Nives su takva prenemaganja oduvijek nervirala. Miriam se znatno lakše nosila s time. Ili se možda jednostavno nije obazirala.
«Zašto ste uopće morali stati na toj benzinskoj?», upitala je, prethodno otpivši gutljaj bijele kave.
«To je najbolje u cijeloj priči: Tin nije imao više cigareta!»
«Ne mogu vjerovati. Pa ovo je najveća pizdarija koju sam ikad čula! Sve skupa je potpuno besmisleno. Mini teatar apsurda!»
Nives je zlovoljno odmahnula rukom.
«Što si rekla Aleni?»
«Ništa. A što sam joj uopće mogla reći? Zar sam je mogla okriviti? Naravno da nisam. Alena nije mogla predvidjeti da ćemo usput, na nekakvoj lijevoj benzinskoj naletjeti na Ivora. Osim toga, nitko me nije prisiljavao da idem; bila je to moja slobodna volja. Ne, Alenina je krivnja to što se uopće spetljala s osobom poput Tina. A ja sam kriva zato što sam – družeći se i dalje s njom – dopustila da i mene povežu s tim gadom. I što nisam poslušala Tinu, a lijepo mi je rekla…»
«Samo malo, Tina ti nije znala reći tko je zapravo izmislio da ste vas tri Tinove cure, zar ne?»
«Točno. Ali, zato sam ja osobno saznala tko je idejni tvorac projekta kad smo napokon stigli na večeru u Nacionalni restoran, na Bizovačkim toplicama.»
Ušli su u prepunu prostoriju, gdje ih je za stolom već nestrpljivo očekivao Tinov kolega. Letimičan pogled na pozornicu potvrdio je Nivesine sumnje: od Željka i njegovih tamburaša nije bilo traga ni glasa. Aleni su odmah potonule sve lađe. Tin se dotle rukovao i izmijenio par kurtoaznih rečenica s kolegom.
«A ovo su moje cure.»,predstavio je i njih dvije, s velikim osmijehom na licu. Njegov se kolega bezazleno smješkao, pružajući im ruku, očito uvjeren da su Tinove kćerke. Nives je pao mrak na oči.
«Tvoje cure? Ma nemoj.», obratila se Tinu. Zbunio se:
«Što pokušavaš reći?»
«Pokušavam reći da je to shvatljivo na nekoliko različitih načina. Konkretno, tvoj bi prijatelj mogao pomisliti…», namjerno nije završila rečenicu. Čovjek, naravno, nije shvatio poantu, pa se nastavio glupavo smiješiti, ali zato Tin više nije djelovao onako samodopadno kao nekoliko trenutaka prije.
«Pomisliti što?», nervozno je upitao.
Sada se Nives osmjehnula, ali su joj oči ostale hladne:
«Pomisliti da smo ti kćerke, naravno.»
Nastao je neugodan tajac. Tin ju je pogledao sa strahom; gotovo je mogla vidjeti kotačiće kako se okreću u njegovoj glavi. Bilo je jasno kao dan da je on time mislio nešto drugo. A znao je i da Nives (sada) zna što. Pa ipak, morao je nekako razjasniti nesporazum:
«Ustvari, da, Nives ima pravo: Alena je moja djevojka. Nives je njezina najbolja prijateljica.»
Tinov kolega je ponovno korektno kimnuo glavom. Nives je zamijetila da ga obrat situacije nije iznenadio onoliko koliko je trebao. Zaključila je da Tinu ovo nije prvi put da se u javnosti pojavljuje s curicama. I ponovno joj je postalo mučno. Alena je, pak, bezvoljno sjedila, izgubljena u vremenu i prostoru, pogleda još uvijek prikovanog za pozornicu.
Nakon što su od konobara naručili piće, dvojica muškaraca su se udubila u ozbiljan poslovan razgovor, dok je Alena počela tihi monolog o Željku. Nives se pretvarala da je sluša, ali njene su misli zapravo bile zaokupljene nečim drugim.
«Nives, oprosti što te prekidam, ali nije mi jasna jedna stvar: kako si mogla biti sto posto sigurna da je Tin glavni krivac za te priče? Možda je stvarno bila samo slučajnost. Nemoj misliti da ga branim: čovjek je stvarno gad, ali ne mora značiti da je ujedno potpuni negativac.»
«Nije bila slučajnost, Miriam. Upravo sam ti to htjela ispričati. Dok je Alena jadikovala, ja sam poslala Tini poruku. Nisam joj rekla da znam, nego da sumnjam kako je sve krenulo od Tina i zamolila sam je da to provjeri.»
«Kako je mogla provjeriti?»
«Pitajući Danila, naravno. Da preciziram, blefirajući.»
«I on je to popušio?! Eto što ti je muško!»
«Da, začudio se što zna i zanimalo ga je tko joj je rekao.»
«Ali, zašto je on prije toga lagao da ne zna o kome se radi?»
«Zato što je to čuo od svog starog, koji je jedan od Tinovih boljih prijatelja. Da je rekao Tini, Tina bi rekla meni, a ja bih odmah napala Tina. Danilo jednostavno svom starom nije htio napraviti probleme, jer tu na kocki ne bi bilo samo prijateljstvo, nego i poslovna suradnja, budući da su Tin i Danilov stari suvlasnici rock – kluba. Osim toga, sjeti se što mi je Tina rekla – ni Danilu ni njoj to jednostavno nije bilo važno, budući da su oboje znali da je laž. A o Aleni da i ne pričam, naravno da joj ne bi bilo važno budući da ona jest Tinova cura!»
«Ali… ali...bilo je važno!», mucala je Miriam. «Tebi! Ivoru!»
Nives se samo nasmiješila:
«Stvar je u tome da je Danilo vjerovao Tini, a Ivor meni očigledno nije. A za njegov idiotizam nije kriv netko drugi. Time što se pravio da ne zna tko nas je proglasio Tinovim fificama, ali joj je istovremeno dao do znanja da ga ni ne zanima jer zna da je izmišljotina, Danilo je htio zaštititi Tinu.»
«A tebe nije imao tko zaštititi.», završila je Miriam.
«Točno. Jer su Ivoru (od)uvijek relevantni izvori svi osim mene.»
«Ali, to je besmisleno! I nelogično! Koji bi bio tvoj motiv za karanje s tim matorim konjem? Tvoji su dobrostojeći, čak i više od toga, i Ivor to zna! Ako je sjeo i trezveno razmislio, morao je shvatiti da je cijela priča neutemeljena i apsurdna!»
«Ako je sjeo i razmislio. Ali, koliko ga ja poznajem, više voli biti u pravu.»
«Pa da, uvijek si mu bila predobra da bi bila istinita.»
Nives je, umjesto odgovora, slegnula ramenima.
«Jesi li to ispričala Aleni?»
«Ne. Iako sam htjela. Ali, tada se dogodilo nešto zbog čega sam promijenila mišljenje.»
«Što se još uopće moglo dogoditi?!»
«Vjerovala ili ne, najgore tek slijedi.»
(nastavlja se)
(Semper) aliquid haeret (Nešto uvijek ostaje) I.
Htjela mu je reći toliko toga u maglovitoj noći duhova i prošlosti, dok je lupkala visokim potpeticama po mokrom asfaltu duž uspavane ulice. Htjela ga je nazvati, probuditi. Ali, nije smogla snage.
Već godinu dana nije smogla snage. Možda je i promijenio broj, uostalom. Više ništa ne zna o njemu. Samo joj izgleda pomalo čudno, kad se slučajno susretnu pred zgradom Filozofskog (u koju ona navraća sve rjeđe), kad im se pogledi susretnu na trenutak, kad joj se nešto zažari u obrazima, na usnama, kao da se u njega zaljubila jučer, a ne tako davno, davno...
Izgleda joj pomalo čudno. Zamišljen i ozbiljan i hladan. Oči su mu led i vatra, istodobno. Kao da će planuti, ali kao da je previše prezire da bi joj se uopće više obratio. Ikada.
Noćas mu je htjela reći toliko toga. Sasuti mu u lice. Kako nije pronašao bolju. Kako nikada neće pronaći bolju. Vrištati. Plakati. Zatim priznati. Kako nije pronašla nikoga, kamoli boljeg. Kako nikada neće pronaći boljeg.
Ali, nije. Nije to učinila. Ispovijedala se zvijezdama. Ionako je osjećala da su joj kadre čitati misli. Ionako je nekome morala reći.
Kako je cijeli svijet poludio, kako se našla zarobljena usred svojih najgorih noćnih mora. Kako se sve urušava. Kako se Alena, jedna od njezinih najboljih, najbliskijih prijateljica, viđa s muškarcem, starijim od nje onoliko godina koliko ona sama još nema. Kako ju je taj čovjek, otac troje djece, uhvatio u trenutku slabosti, nemoćnog bijesa, boli, i pritom mu uopće nije bilo važno što je Alena tek dvije godine starija od njegove najstarije kćerke niti što je još uvijek oženjen.
"Molim te.", nagovarala ju je Alena.
"Ne ide mi se."
"Ali, stvarno te molim. Ne mogu tamo sama."
Nives je šutjela. Alena je čekala. Prošle su to već puno puta. Alena je bila možda jedina osoba kojoj Nives nikada ništa nije odbila. Računala je na to, prepredena kučka.
"U redu."
Alena je zavrištala od sreće. Nives nije znala zašto je pristala. Možda je to bio tek očajnički pokušaj da se uvjeri kako je sve isto kao prije; kako su njih dvije ostale iste, nepromijenjene. Onakve kakve su bile to ljeto poslije mature. Duhovite, pametne i lijepe. Mlade i lude. One koje su se smijale istim (crnim) šalama, one koje su se savršeno razumjele u svakom trenutku. Koje su (se) bile spremne razumjeti u svako doba…
Nevjerojatno je kako se sve zna promijeniti takoreći preko noći. Iako je sve (naizgled) po starom: njihovi svakodnevni mali rituali, ispijanje kave, šetnje gradom. Ali. Nešto ipak nije u redu. Nešto se uvuklo između njih; nešto pritajeno i zloslutno. Neka nevidljiva barijera koju je postavila Alena, možda nesvjesno. Između sebe i ostatka svijeta. Nekada davno Nives bi bila izuzetak, Nives bi imala pristup. Ali.
Ponovno se osjećala kao da je sama na svijetu. Je li to jedino što zna činiti? Gubiti. Tako ga je silno željela nazvati, čuti mu glas, onako bezazlen i melodičan i blag...Ali. Zar je mogla znati gdje je? Nije li upravo s njom. Sa smeđokosom djevojkom(čije ime Nives ne zna i ne želi znati!), s bezazlenom i jednostavnom djevojkom koja Nives u nekom drugom svemiru ne bi predstavljala baš ništa. S kojom bi se mimoišla na ulici, zaboravivši je istog trenutka.
Tko je ta osoba uopće? To si je pitanje Nives postavljala sve češće, promatrajući Alenu, ili ono što je Alena postala. Otkad je saznala da se Željko zaručio. Nakon svega, nakon čarobnih (iako ukradenih) zajedničkih noći, nakon bezbrojnih obećanja, molbi da bude uz njega, da se strpi još samo malo jer ne ide to tek tako - u pitanju je djevojka s kojom je proveo posljednje dvije godine, a i njegovi i njezini su se već zbližili, planirali vjenčanje; ne može je ostaviti na blef... on se zaručio s istom tom djevojkom. "A ti, Alena, zaboravi me i pronađi nekog boljeg od mene, puno ih je takvih. Ti, Alena, sigurno zaslužuješ najboljeg. Neću ti (više) lagati: bila si mi samo avantura. Oprosti mi, ako možeš. Ako ne možeš...ipak pokušaj. Bit će ti lakše."
Saznala je posljednja. Klasika. Plakala je danima. Nenašminkana, blijeda poput sablasti, otečenih, crvenih očiju skrivenih velikim, tamnim naočalama. "Nives, ne znam kako ću ovo preživjeti.", ponavljala je. A Nives nije znala postoji li na ovome svijetu ijedna rečenica s pravom snagom utjehe. Nije si mogla oprostiti što je i ona sama povjerovala u sve te priče za malu djecu, iako joj je intuicija otprve zazvonila na uzbunu. Ipak je bila samo ljudsko biće; Alena je bila tako sretna sa Željkom, odakle Nives pravo da je zatruje svojim sumnjama? Bilo je toliko lakše (s)krenuti linijom manjeg otpora i podijeliti s Alenom euforiju. Nije si to mogla oprostiti.
Da ga ipak pokuša nazvati? On je jedina osoba na svijetu koja bi je noćas mogla razumjeti. Ma ne, Nives, ne zavaravaj se! Nije je razumio ni prije; kako bi je mogao shvatiti ovako izgubljenu i slomljenu? Otišla je iz njegovog života promišljena i hladna i sabrana, na visokim potpeticama. Ne osvrćući se(da ne bi vidio suze koje su joj bešumno potekle licem). Naprijed, u nove pobjede. A on nije znao da je zapravo na tom jebenom stolu u jebenoj Nuli (čudna podudarnost; mogao ju je učiniti ništavnom, nulom i na nekom drugom mjestu u gradu) ostavila svoje srce, ostavila ga da vrišti dok ne iskrvari. On nije znao da ju taj zastrašujući vrisak još uvijek proganja.
I uvijek to tako biva. Kada se čini da ne može biti gore, dogodi se katastrofa nad katastrofama. Aleni se dogodio Tin.
Tin je bio stariji, puno stariji od Alene i Nives. Pune dvadeset i četiri godine. Iako je isprva lagao da mu je desetak godina manje. Brzo su ga prozrele. Muškarci ne mogu sakrivati svoje godine vješto kao žene. A vjerojatno ni ne moraju. Dokle god je naivnih glupača poput Alene.
Nije se zaljubila. A, ne! Ne bi mogla ponovno proći kroz takvo traumatično stanje. Jednostavno joj se svidjelo. Navodna moć koju je imala nad njim. Njegova situiranost. Njegov navodni ugled u gradu. Proračunato je pristala na jeftine trikove i skupe večere. Nije ju bilo briga. Tražila je Željkovu reakciju, bilo kakvu reakciju. Po mogućnosti šok.
Nives ju je pokušavala upozoriti na dugoročne katastrofalne posljedice koje su nužno proizlazile iz takvog bolesnog odnosa(koji su isključivo Alena i Tin nazivali vezom!), isprva diskretno, umotavajući grubu istinu u ukrasni papir; postupno sve agresivnije. Uzalud. Alena nije htjela ni čuti o prekidu s Tinom. Stalno je ponavljala da si trenutno ne može priuštiti samoću, da joj je Tin velika utjeha i podrška, da ne bi mogla biti ni s kim drugim, da ga je – na neki način- zavoljela ( iako je bio stariji i od njezine mame). Ali to je nije spriječilo da se istodobno na sve strane raspituje o Željku i uporno odlazi na mjesta na kojima bi ga mogla sresti.
Nives u tom periodu također nisu cvjetale ruže. Ako se tako blagim izrazom može okarakterizirati sveopći krah, u obitelji, na faksu… Kao točka na «i» došao joj je (njen) Ivor. Koji se, kao grom iz vedra neba, jednog kišnog petka pojavio sa svojom novom djevojkom pred Nives. I to nastavio činiti iz dana u dan, narednih pola godine.
Nives je bila previše dobra glumica, a i previše bijesna na njega da bi mu priuštila ljubomorni ispad, prizor kakav je zacijelo žarko želio vidjeti. Ali je zato znala zaplakati u busu, pred znatiželjnim pogledima nepoznatih ljudi željnih skandaloznih senzacija kojima bi malo uzdrmali vlastitu dosadnu svakodnevicu; a još češće pred Alenom. Oči su joj postajale tamnozelene, uvijek kad bi plakala…
Iako Alena više nije bila ona stara, jedno joj se ipak moralo priznati: nikada, ama baš nikada Nives nije savjetovala da se, u inat Ivoru, uvali u sranje u kakvo se ona bila uvalila.
Ne može ga nazvati. Ne poslije onoga što se dogodilo večeras. Ne poslije onoga što je potvrdilo sve njegove najgore predodžbe i insinuacije o njoj. Vidio je vlastitim očima. Njega neće zanimati kontekst; on neće htjeti čuti objašnjenja. Vidio je vlastitim očima… i tu je kraj.
Tin je sve više vremena provodio s Alenom, bezobrazno prisvajajući i dio vremena koje je pripadalo Nives. Sve češće im je držala svijeću i to ju je izluđivalo. To njihovo neprestano neukusno natezanje kojemu je prisustvovala. Bilo je nakaradno gledati svoju prijateljicu u zagrljaju s čovjekom koji bi joj mogao biti otac. Još je gore bilo trpjeti poglede sa strane, poglede u kojima su se miješali cinizam, podsmijeh i gađenje, poglede koji su osuđivali i nju, jer je sjediti s Alenom i Tinom za stolom očigledno značilo prešutno im odobravati, samim time i sudjelovati u njihovoj perverziji. S kim si, takav si…
Hodala je i dalje, polako, besciljno. Iako je bilo gluho doba noći, nije osjećala ni hladnoću ni strah, tek onu istu, beskrajnu usamljenost s kojom je lijegala i budila se proteklih dvije i pol godine. Istu potrebu za njim. Potrebu koju nije mogla spriječiti ni kontrolirati. Potrebu koja je možda već odavno prerasla njega i njegove mogućnosti… Nije se mogla prisiliti otići kući. Nije se mogla zatvoriti u svoja nepodnošljiva četiri zida i tamo probdjeti tih nekoliko preostalih sati do jutra. Ili si dopustiti da zaspi. Sanjati ga.
Jednom je prilikom Nives sama došla u svoj (matični) kafić na brzinsku kavu prije odlaska na faks, po rezultate važnog ispita. Tina, konobarica s kojom se sprijateljila prethodnih mjeseci(a nakon svakodnevnih višesatnih kava u njezinoj smjeni jedino to se i moglo dogoditi!), zamolila ju je da na pola sata preuzme posao, kako bi skoknula do ljekarne zbog nešto drugačijeg (ali ne i manje važnog) testa, je l'. Budući da joj je već znala pomagati, u nekim (mada rijetkim) prilikama u kojima bi kafić bio doslovce pretrpan, Nives je pristala.
I baš tada je Tin odlučio skoknuti na kavu. S četvoricom mlađih kolega sjeo je u separe.
«Otkad ti radiš?», iznenadio se kad je prišla njihovom stolu uzeti narudžbu.
«Izvanredne okolnosti.», odgovorila mu je.
«U svakom slučaju, meni ne smeta.», rekao joj je, što su njegovi kolege popratili cerekom. Nives se nije obazirala. Mirno je pošla natrag za šank. U trenutku kada je uključila aparat za kavu, pristiglo je još nekoliko novih gostiju, kojima se priključilo još nekoliko i ubrzo je lokal bio pun.
Već dobrano iznervirana tom neočekivanom navalom u pet minuta, te ljudima koji su joj dolazili do šanka naručivati preko reda(što ljudi inače jako vole činiti i čime užasno živciraju konobare), stisnutih očiju i usnica, išla je od stola do stola i posluživala.
Tinu i njegovom društvancu su njezine muke nedvojbeno bile urnebesno smiješne.
«Baš si mi dobra danas!», doviknuo joj je Tin s drugog kraja prostorije kada se vratila do šanka pristaviti novih petsto i pedeset kava.
«Hvala, tata!», odbrusila mu je. Separeom se razlegao novi smijeh, u kojem je bilo nečega pritajenog i vrlo neugodnog. Nije stigla razmišljati o tome. Njezinu su pozornost privukli novi nestrpljivi gosti koji su joj se naslagali za šankom.
Grad je bio prekrasan, tako prazan i uspavan. Poput ljepotice iz bajke. Ratni ožiljci i brazgotine iščeznuli su, prikriveni slojevima guste magle. Sve je izgledalo nestvarno. Romantično.
Poželjela je da je on ovdje i da je drži za ruku. Ali, odmah potom pred očima joj je iskrsnula slika njega i druge…kako ju je obgrlio oko struka, kako je naslonila glavu na njegovo rame. I kako se osvrnuo dok su se udaljavali od terase kafića (a Nives je još uvijek sjedila tamo, nasmiješena plavokosa lutka, i nitko nije primijetio kako su joj oči iznenada promijenile boju; postale tamnozelene). Tko bi znao zašto…
(nastavlja se)
Dum spiro, spero.
Dan kao i svaki drugi. Ne želim se buditi. Budim se jer moram, raščupana, blijeda. Površni pogled u ogledalo potvrđuje moju slutnju da mi na licu očajnički nedostaje boje.
Tuširam se. Hladnom vodom, kako bih vratila osjećaj u umrtvljene udove i spoznala da mi moje tijelo uistinu pripada. Pomaže, ali samo nakratko. Dok na lice nanosim puder i rumenilo, na trepavice maskaru i na usne sjajilo, ponovno imam osjećaj da mi s druge strane ogledala pogled uzvraća potpuna strankinja. Vršcima prstiju prelazim po vratu i ostavljam mirisni trag parfema. Odijevam haljinu i visoke pete; stavljam naušnice. Prolazim prstima kroz kosu. Zlatna je, duga, meka i sjajna, netom isfenirana. Maskiranje uspješno dovršeno, vrijeme je za svakodnevni maskenbal!
Prolazim ulicom, ne obazirući se uokolo, na poglede i dobacivanja kojima obasipaju moju pojavu. Potpuno sam indiferentna. Oni ne shvaćaju da to nisam ja. To je tek ljuštura s rokom trajanja, ljuštura kojoj su dani već odavno odbrojeni.
Dolazim u knjižnicu. Obožavam knjige. Svaka knjiga predstavlja život i svijet za sebe. Svaka knjiga koju sam ikada pročitala ostavila je u meni neizbrisiv trag. Možda sam zbog toga oduvijek nerealna. Preosjetljiva sam poput svake prave junakinje. Slutim da u sebi nosim crtu tragičnosti. Ali, to je samo predstava, fasada. Nitko ne zna kakva sam ja zapravo. Nitko nikada neće ni doznati. Nikome to neću dopustiti. Nikada!
Podižem stručnu literaturu i momentalno odgađam suočavanje s istom barem za sutradan. Izlazim van, natrag na ulicu, u jesensko sivilo netom razbuđenog grada. Mehanički krećem prema svom kafiću, ni ne razmišljajući. Tamo me čekaju ljudi s kojima dijelim vrijeme i prostor, razmišljanja, nadanja, čak i poneku tajnu. Tamo svaki dan pijem kavu, uvijek pomalo bljutavu, s mlijekom i nešto šećera. Tamo svaki dan iz navike prolistam novine i pročitam pokoji članak. Malo se opustim, nasmiješim. Zaboravim nakratko na jesensko sivilo vani. Zaboravim na vlastito unutrašnje jesensko sivilo.
Dočekuje me topla, brižna atmosfera. Dio sam slagalice. Dopuštaju mi čak i zrnce individualnosti. Vole me i prihvaćaju. Odnosno, serviram im ono što vole i prihvaćaju. Svoju mračnu stranu dosad sam im pokazala samo u nagovještajima. Oprezno, isprobavajući. Ustuknuli su. Otada samo naizgled ostavljam masku po strani. Što je sigurno, sigurno je.
Moj je život trenutno katastrofa. Ništa mi ne ide od ruke. Protiv mene su se urotile sitnice, slučajnosti i okolnosti. Loše se nosim s time. Pretvaram se da me nije briga. Oni znaju da se pretvaram, ali poštuju moju odluku i spremno igraju tu moju malu igru pretvaranja. Previše me vole da bi inzistirali na drastičnim rješenjima i očekivali od mene trenutnu transformaciju na svim poljima. Sigurna sam da ne znaju za termin negativni transfer, ali u praksi su odlični i puštaju me da bolujem i ližem svoje rane, ne postavljajući neugodna, iritantna i, na kraju krajeva, posve suvišna pitanja. Na koja ionako ne bih iskreno odgovorila.
To mi daje sigurnost. I možda ni tamo nisam sretna, ali sam barem donekle neutralna. Iako je to u biti tek represija. I iako se neutažena glad ponovno javlja s povratkom u moja četiri zida. Sebi ne mogu lagati.
Za razliku od mene, oni svi žive. Možda se ne slažem s njihovim izborima i odlukama, ali im toleriram u istoj mjeri kao i oni meni. Pomažem im slušajući ih. Već odavno sam naučila da ljude treba samo slušati. Sve ostalo, prijedlozi i kritike, ma koliko dobronamjerni bili, nailaze na otpor.
Ja više ne pričam toliko. Ne mogu. Sve moje najbliskije prijateljice pronašle su i ostvarile emocionalnu sigurnost. Više se ne prezentiraju kao individua, nego kroz svoj par. Uviđam da nam ponestaje tema za razgovor. Njihovi životi ne odskaču od prosjeka, ali u usporedbi s mojim, u kom se već mjesecima ne događa apsolutno ništa, pršte od pozitivnosti i dinamičnosti. Po prvi puta, otkako znam za sebe, ostajem bez teksta. Nemam što podijeliti s njima. Znam da me žale, i ne podnosim njihovo sažaljenje. Malo, pomalo prorjeđujem susrete s njima jer me svaka od njih na svoj način, neminovno podsjeća na moj poraz.
Da sam iskrena, priznala bih im koliko sam ustvari očajna i koliko im zavidim na svemu. Priznala bih im da se hranim mrvicama nade i da živim isključivo od svoje prošlosti. I moja je stvarnost, jednom davno, izgledala obećavajuće. Ali, život nas uvijek iznova iznenađuje. Mene većinom negativno.
Jedva to priznajem sebi. S druge strane, prijateljstvo bi trebalo počivati na iskrenim temeljima. Moje prešućivanje istine zahlađuje naše odnose. Bježim. Trenutno sam samo za to sposobna.
Znam da sam nekada bila drugačija. Nekada sam bila pristupačna i strpljiva i tako rado pomagala drugima. Imala sam lijepu riječ za svakoga. Bila sam kadra opraštati i imati razumijevanja čak i za one koji to nisu zaslužili. Bila sam ambiciozna i usredotočena. Bila sam hrabra i sigurna u sebe. Sve je to iščezlo iz mene, a da ne znam ni kada ni kamo.
Možda zato što volim pogrešnog, koji je zapravo bio pravi. Prvi pravi. Odnosno, trebao je to biti. Možda zato što sam vjerovala u Njega više nego u sebe. Možda zato što je svaki udarac, zato što je bio od Njega, bolio dvostruko i trostruko i stostruko više. Možda zato što mi nije pružio ni priliku... Došao je, pustio me da se zaljubim u Njega, zatim otišao. Tek tako. Bez ijedne riječi. Kao da nisam bila dobra i lijepa i draga. Kao da nisam bila dostojna...
Našao je jednu, pa drugu, pa treću. Ja cijelo to vrijeme nisam imala nikoga. Sklanjala sam se. Izbjegavala. Odbijala. Bilo mi je nezamislivo da bude netko drugi...da ne bude On. Znala sam da bih uvijek iza zatvorenih očiju zamišljala Njega. I, da... nikada se nisam prestala nadati...da će jednom progledati, shvatiti... Da će proći barijere mog srama, neiskustva, moje poniženosti i straha. Da će prvi uvidjeti tko sam ja... nešto više od zgođušne cure. Da će me zavoljeti radi mene...
Ali, nije. O, ne. On je nastavio izmicati, imun na mene, moje vrijednosti i pokušaje. Obezvrijedio me onim čime me je zamijenio. Ja sam se naposljetku povukla.
Natrag, u tamu i sjenu. Na mjesto gdje mogu skrovito patiti i umirati za Njim, tako da On to nikada više ne dozna. Ondje gdje se mogu mirne duše trovati sjećanjima i gušiti u svom očaju. Ondje, gdje iz prikrajka mogu vidjeti kako svi drugi žive donekle ispunjene i donekle smislene živote...svi drugi, pa i On. Svi, osim mene.
Nikome ne mogu povjeriti svoju priču. Priznati da me nitko nikada nije ni dotaknuo, da sam se čuvala za Njega. I da je On to prezreo i odbacio. Ljudi me smatraju lijepom i umišljenom. Misle da sam razmažena, da dobivam štogod poželim, da se igram tuđim osjećajima i sve podređujem sebi. Znam da i On to misli. Ne krivim Ga zbog toga, ionako me uopće ne poznaje. Krivim Ga tek zato što me nikada nije poželio upoznati...
Sigurna sam da ne zna ni kako mi je. Ja sam tako dobra glumica... Kad Ga ugledam, okrećem glavu na drugu stranu, iako mi koljena klecaju i srce želi iskočiti iz grudi. To se ne vidi. Prolazim, ne pozdravljam. Kao da znam kamo idem. Kao da sam potpuno indiferentna prema Njemu. Kao da Ga stvarno ne poznajem. Nismo progovorili ni riječ već pola godine...
Možda više ni nećemo. Ne znam. Ne vidim izlaza iz ovog začaranog kruga samouništenja. Svijet mi se ruši, a On ide dalje bez zastajkivanja. On ne zna i ne zanima Ga. On živi, a ja mjesečarim, vegetiram, životarim.
Ne idem nikamo i držim se podalje od novih ljudi, novih mogućnosti. Okružila sam se oklopom i zidinama kako nitko više nikada ne bi prodro u moj mali, nesigurni svijet i povrijedio me, kao On. Čini mi se da ću zauvijek ostati sama. Sama i nesretna.
Iako znam da postoji netko tko me voli. Njegova je ljubav na trenutke agresivna, na trenutke obeshrabrena. Nije mi to nikada priznao i nikada ni neće. U svakom slučaju je postojan. I žao mi ga je. Jer nas dijele godine, moja neuzvraćena ljubav i nekoliko kobnih okolnosti. Možda bih ga mogla zavoljeti, jednom, da si dopustim, da se prepustim, ali... ne smijem. Nikada to neću smjeti. Zbog nekoliko kobnih okolnosti.
To je to. Moje osobno ništavilo. Melankolija, depresija i sjeta. Potpuna bespomoćnost. Opetovano ništa...iz dana u dan. Godinama.
Zato tako teško ustajem svakog jutra. Najradije bih spavala dok konačno ne prespavam. Dok se konačno ne dogodi neki ludi, neočekivani preokret koji će me vratiti u život, koji će me vratiti na staro. Onakvu kakva sam bila, onakvu kakva uistinu jesam.
Postoji li netko takav? Jači i od sudbine? Ako i postoji, nije na vidiku...još ne, i tko zna kad će biti... ako ikad.
Nitko ništa ne zna. Nitko mi ne može pomoći. Ja sam ostavljena i zaboravljena. Ja sam smrvljena neuslišanim molitvama. Ja više nisam nitko i ne posjedujem više ništa. Ja sam sablast i puka egzistencija, bez radosti, nade i cilja. A Njega nije briga.
Nikada Ga neću dotaknuti. Imat će Ga druge, a meni će zauvijek ostati nedostupan i nedodirljiv. Naposljetku će zaboraviti i da me je zaboravio. Neće me nikada potražiti u mraku u koji me je zatočio. Neće uopće misliti, razmišljati, zamišljati. Neće se čak ni kajati.
A ja?... Ja ću nastaviti bolovati, naizgled daleka i nedodirljiva. Okrutna. Hladna, umišljena kraljica kojoj nitko nije dovoljno dobar. I nitko neće shvatiti da sam voljela i da volim...destruktivno i do ludila. Nitko neće uvidjeti koliko sam ranjena i povrijeđena. Nitko me nikada neće imati. O, ne.
Ponavljačice
Sjedimo tako nas 6 veličanstvenih u već legendarnom Amsterdamu i krademo Bogu minute(koje DOZLABOGA sporo prolaze). Sve je po starom: 6x kava sa šlagom + 6x čaša obične, (po najnovijem) nezagađene vode(iz vodovoda); sviraju Maroon5 (pa ne može baš SVE biti u znaku broja šest!): "This love has taken its toll on me...she said 'goodbye' too many times before...", a tema razgovora, na kojoj smo zapele i s koje se ne mičemo jest... LJUBAV...ah, LJUBAV...
Kao da smo proklete i uklete, stalno prebiremo po istim prljavim tangicama koje svaka od nas ima, i prepričavamo sve već tisuću puta dotada prepričane dosadne teze i teorije; jedna drugu tješimo s "bit će bolje" mada u to ne vjerujemo. Jer, uvijek može biti samo gore. JOŠ gore. Gore od (naj)goreg. Dovoljan dokaz smo (si) mi same!Možda je to ironija, možda sudbina, a možda sprdačina, ali trenutačno proživljavamo drame. Svaka svoju, bizarnu i u svojoj bizarnosti bizarno jednostavnu. Možda baš zbog toga - bizarno!-nerješivu.
I sve se svodi na xy, naravno. I na činjenicu da nijedna nema pojma kako odgonetnuti svoju osobnu xy nepoznanicu. Kako od krhotina sastaviti koliko-toliko vjerojatnu priču. Kako dešifrirati te čudne, nedorečene poruke koje povremeno pristižu s drugog planeta(Marsa). Kako prihvatiti mogući poraz, mogući kraj(mada, realno, nema kraja bez POČETKA...kojeg, pogađate, nije ni bilo...); kako nakon toliko vremena jednostavno...ODŠETATI dalje, bez osvrtanja. I početi iz početka. Lakomisleno ponovno ući u rizik, ponovno se svjesno izložiti opasnosti ulaganja u neku drugu nerješivu jednadžbu, ponovno zaigrati istu igru bez kraja i konca, ponovno proći to isto, s NEKIM drugim, ili - ne daj, Bože!- nešto JOŠ GORE! Kako? Zašto?!
Vjerojatno baš zbog straha od funkcije 'repeat' ostajemo ovdje gdje jesmo, mada ne vidimo smisla. Imamo ih, nemamo - isto je! Oni svejedno nikada nisu STVARNO tu. Prisutne su tek zbrka, strka i konfuznost. A opet ih ne možemo pustiti da odu samo tako, kao da smo najgore sadomazohistice na svijetu. Kao da ne znamo (za) drugačije. A možda ni ne znamo (iako će prije biti da NE ŽELIMO); možda se samo uz njih, oličenja nesigurnosti, osjećamo sigurne. Starih navika nikad se nije tako lako otarasiti...o OVISNOSTIMA da i ne pričamo. To je znano iz povijesti. Repetitio est mater studiorum, zar ne?
A oni imaju pravo kad kažu da smo sve iste. Da sve reagiramo isto. Da radije vjerujemo njima, nego vlastitim očima. Da se svjesno zavaravamo i lažemo svom odrazu u ogledalu (u trenucima kad nam oni otkažu pola sata prije) da još ima nade...
Neumorno si tako lažemo, dok dani, tjedni i mjeseci prolaze pored nas; vegetiramo, te si tek povremeno priuštimo pokoji histeričan ispad. Da bismo nakon toga ponovno zamrle. Povukle se u svoja četiri zida i prekrile pokrivačem preko glave, nadajući se da ćemo zaspati i prespavati...sljedećih nekoliko stoljeća. Nažalost, probudimo se već sutra. A možda čak ni ne zaspimo. Jer, nema te vidljive granice između jučer, danas i sutra. Sve se ionako svodi na njih, odnosno, na bolnu istinu da još uvijek nisu nazvali, a prošlo je...koliko ono? Godinu dana vjerojatno.
A onda dođu njihovi poznanici, prijatelji, starija braća (whatever) i pljusnu nas onako zidarski - istinom. Da oni nisu bili spremni na vezu jedino - s nama(u tom slučaju započnemo s detektivskim potragama po gradu, ne bismo li na nekoj njihovoj lijevoj svirci ili utakmici barem na trenutak ugledale DOTIČNU... i pritom zaboravljamo da će boljeti ISTO, bilo da je ljepša ili najgori akrap na ovome svijetu. I, IMA Boga - uvijek je akrap!!!); ili nam, pak, prodaju muda pod bubrege u cilju ostvarenja prljavih (osobnih) planova - ne bi li nas ZBARILI, da preciziram, jer to što su naši najdraži ĆORAVI, ne znači nužno da su i svi ostali!
Prije negoli trepnemo, tako glupe i naivne, kakve jesmo, dio smo nekog trokuta za koji ne vrijede nikakvi (ko)sinusovi poučci. Nema ni naprijed ni nazad. Nikamo. Krivnja je, naravno, isključivo naša, a ONI junački peru ruke i brane se šutnjom, OPET. Kao da su cijelo vrijeme pričali zidovima.
***
Kad mi je PRVI put otkazao, POLA sata prije, cmizdrila sam naočigled cijelom busu, i poznatima, i nepoznatima. Iako nikad prije nisam plakala, ni zbog koga. On nije bio bilo tko; on je bio... ON. I plakala sam cijelo to poslijepodne. I sutra, i prekosutra. U privatnosti svoje sobe, doduše. Ali, zato je dodatni napor zahtijevala glumačka točka koju sam ponavljala u javnosti, nekakav mix indiferentnosti i (pre)dobrog raspoloženja.
Skakala sam na svaku zvonjavu mobitela, telefona, mikrovalne(skoro). Prvi tjedan još sam živjela u nadi da će se (po)javiti. NIJE SE (PO)JAVIO. Prošla su dva tjedna, tri... mjesec dana... NIJE SE (PO)JAVIO. Pa sam se javila ja njemu. Opet. Njegov odgovor ne da je bio šamar. Bio je to nokaut. Rekao mi je da mora UČITI, te da nema baš previše vremena(za mene). U napadu očaja, sve sam dane koje mi se nije javio(jer je, jadan, taaaaaako naporno UČIO) preračunala u sate. Ispalo je negdje blizu tisuću. A od tih TISUĆU on nije mogao izdvojiti JEDAN JEDINI! Pa ipak, još uvijek je bilo lakše VJEROVATI mu, negoli pogledati istini u oči. Tako mi je u mazanju vlastitih očiju proteklo još mjesec i pol.
Onda sam ipak uspjela inscenirati susret s njim. Došla sam svježe ofarbana, isfenirana, nalickana, namackana, na štiklama, u besramno kratkoj suknjici, s push-upom, obavijena oblakom parfema, s rukama u džepovima (jer su se abnormalno tresle), odlučna u namjeri da se napravim posve nezainteresiranom i pokažem mu da me (više) nije briga...
A on, on je došao ( u trenirci) i glupo mi se nacerio. Vjerojatno ne moram ni napomenuti da sam se istog trenutka rastopila kao sladoled od vanilije...i da me se žličicom moglo sastrugati s pločnika.
No, ispostavilo se da uopće nije važno što su mi trubili kamiondžije, motoristi, biciklisti, traktoristi... PILOTI; on se ponašao kao da nije primijetio, nije me ni pošteno odmjerio. Samo se još jednom nacerio (kad je odlazio) i stisnuo mi drhtavu ruku. Rekao mi da ćemo se vidjeti (možda jednog dana...). Bilo je to još jedno obećanje koje nije ispunio. Bio je to početak kraja (mog, ne njegovog!!!).
Budući da nisam pronašla odgovarajući štrik, niti savladala averziju prema tabletama, tek sam uspjela zamisliti svoj (možebitan) suicid. Jako. Dramatično. Kao u svakoj pravoj tragediji. Ono, nakon moje smrti, on bi udarao šakama i svojom glavom blesavom o zidove, svijao se od duševnih boli, čitao moje zapise i dnevnike, ostao sam CIJELOGA ŽIVOTA ili - još bolje - naposljetku od silne tuge, slijedio moj primjer.
A vraga bi bilo tako. Možda bi se (malo) šokirao i taj bi ga šok držao (punih) tjedan dana...
...nakon kojih bi nastavio po starom, možda mučen (malom) grižnjom...
Jer nije sa mnom otišao na tu (jebenu) kavu. Jer nije želio da se u njega zaljubim (a kao da sam ja to htjela!). Jer sam mu išla na živce i jer me se nije diplomatski riješio, nego je jednostavno dao petama vjetra. Bez osvrtanja. Najgore od svega bilo je to što ga nisam mogla nizašto okriviti, jer - na kraju krajeva - NIČEGA NIJE NI BILO. Tek indicije koje su MOGLE označiti naš početak, ali nisu...iz nekog razloga (poznatog isključivo njemu) nisu...
U biti. Da ne duljim. On je otišao. Još davno. Definitivno. A ja sam ostala...čekati. Nešto. Promjenu. Preokret. Sretan rasplet te nadasve besmislene drame. A zašto? Zato što mi je on rekao da će (mi) doći...rekao pa porekao.
***
A sad... sad sam se, kao, pomirila s tim da njemu uopće nisam bila važna toliko koliko sam htjela biti, odnosno(da ne ublažavam istinu), da mu uopće nisam bila NIMALO važna, i, kao, sad ne bih bila s njim ni da me na koljenima moli, pa opet...
Trgnem se kad netko izgovori njegovo ime, još uvijek znam njegov telefonski broj, broj mobitela, datum rođenja i registraciju (i nesvjesno provjeravam registraciju svakom golfu u gradu); još uvijek ga pronalazim u romanima i pjesmama...
...i pitam se zašto je tako moralo ispasti...ZAŠTO?
Pitam se jesam li pogriješila, i gdje. Je li to bio definitivan kraj (bez ikakvog početka), ili jednostavno nije bio trenutak da se nešto realizira; pitam se hoću li ga napokon pošteno zamrziti... Odgovora, naravno, niotkuda. Tek eventualno neko 'možda (jednom)'...
Jedino što sam si priznala jest da trebam vremena...da prebolim.
***
I eto...ništa novo. Ispričala sam tu svoju staru priču samo zato što je na mene bio red. Očekivano, zavladala je šutnja za našim okruglim stolom... izostalo je čak i uobičajeno "bit će bolje" (napokon!). Ionako nema ni naprijed ni nazad, nikamo, ni za jednu od nas. Već smo se i pomirile s time, iskreno rečeno. Gotovo kao da ne znamo (za) drugačije (iliti ne želimo, whatever). Pretpostavljam da smo zato ponovno došle u Amsterdam. Inače, mogle smo biti i negdje drugdje, bilo gdje. Ali. Starih navika nikada se nije tako lako riješiti...o ovisnostima da i ne pričamo. I pepeljara je ponovno prepuna opušaka...
Možemo pokušati otići, smetnuti s uma, na kraju krajeva, uvjeriti se da ZABORAVLJAMO...opet ćemo se vratiti. To je znano iz povijesti. Repetitio est mater studiorum...
I jedini način da budemo na sigurnom...barem još neko vrijeme.
Put ka sreći II.
-Moram li stvarno ići?-
-Moraš.-
-Zašto?-
-Ne znam. Znam da moraš.-
-Ne znam ni Ja. Mogu ti reći samo zašto NE moram ići.-
-Vratit ćeš Se.-
-Znam. Ali, svejedno ne želim ići.-
-Ipak MORAŠ.-
-Ne želim Se MORATI vraćati.-
-Tvoj život ne činim samo ja.-
-Život je inspiracija. Ti si Moja inspiracija.-
-Zašto onda ne napišeš tu Pjesmu već jednom?-
-Gitara Mi je predaleko.-
-Glazbu stvaraš kasnije. Riječima.-
-Imam Je u glavi. Hoćeš li Je zapamtiti ako ti Je sada izrecitiram?-
-Možda. Ovisi.-
Nije pitao o čemu. Zatvorio mi je usta poljupcima. Nisam Je nikada čula. Nikada poslije.
***
Bljesak Svjetlosti. Dlan moje lijeve ruke još se uvijek nalazio u ruci mog neobičnog Suputnika.
-I onda je otišao.- završio je umjesto mene.
-Da; bilo Mu je to prvi put da Se nije vratio.-
-Sigurna si?-upitao je.
I TADA SE S V E VRATILO...
...kiša, oluja, sijevalo je, grmjelo...Njegova je gitara još ležala na rubu moje postelje.
Netko mi je iznenada zalupao na vrata. Otvorila sam; bio je to onaj isti moj Prijatelj koji je oduvijek želio postati nešto više. Ušao je, mokar do kože. Sjedili smo u dnevnom boravku kad je nestalo struje. Zapalila sam prvu Svijeću koja mi je došla pod ruke, jednu od onih crvenih, kao i noć prije.
"Ne sviđa Mi se kako te gleda."
Osjetila sam Njegovu prisutnost prije nego se materijalizirala pred mojim očima. Ušao je Taman i Mračan i Grub; nimalo nalik na Sebe samog. Njegov je pogled zastao na crvenoj Svijeći. Vatra Mu je zaplamtjela u tamnim, tamnim zjenicama...
Udario je prvo po njemu, zatim po Svijeći. Izvukao me van prije nego sam se snašla, usprotivila Njegovoj suludoj, neopravdanoj Ljubomori. Kiša je lijevala; strpao me u auto. Luđački je vozio po skliskoj, uskoj cesti, sav izvan Sebe. Molila sam Ga da stane, prestane, pokušavala Mu objasniti da nije sve onako kako se čini da jest... Nije slušao, dodavao je gas...
...vrijeme je usporilo; gledala sam kako je auto skliznuo s ceste, kako se okrenuo jednom, pa još jednom...pa još jednom...vidjela sam da sam ispala negdje između tih nekoliko prevrtanja... On je ostao unutra...On je izgorio u agoniji, i čitav je Svemir izgorio s Njim...
NEEEEEEEEEEEE...!....
***
Vratio me u stvarnost, zagrlivši me. Tresla sam se od šoka, nevjerice...pa ipak, bio je to On, onaj isti On, stvaran, opipljiv i ŽIV.
-Oprosti Mi...-šaputao je mrseći mi kosu, ljubeći mi mokre kapke i usne, nestvarno...kao onda. Tisuću godina prije.
-Što Ti trebam oprostiti?-
-Ne mogu ostati. Više Se ne mogu ni vraćati.-
Šutjela sam. Šutjeli smo.
-Znači da nije bilo stvarno.-rekla sam nakon što je minula cijela jedna Vječnost šutnje.
-Jest. Sve je bilo stvarno. Najviše Vrijeme koje je proteklo. Ono je bilo najstvarnije. Ti si bila stvarna.-
-A Ti?-
-BIO Sam stvaran. A sad Sam Sjena Sjećanja. Obećao Sam ti da ću Se vratiti, sjećaš se?-
-Obećao Si da ćeš ostati, kad Se vratiš. Zauvijek.-
-Tada nisam znao da ću morati ponovno otići...-
Jedino što sa željela u tom trenutku bilo je umrijeti kao On... UMRIJETIKAOON...UMRIJETIKAOON...
-"Mnoge vode ne mogu ugasiti Ljubav, niti je rijeke potopiti, jer Ljubav je jaka kao Smrt, a Ljubomora tvrda kao grob..."-rekao je.
-Pjesma nad pjesmama.-rekla sam ja, dok su rijeke i oceani klizili mojim licem.
-Ali, toliko lošija od naše Pjesme.-
-Nikad dovršene.-
-Je li zato bila manje stvarna?-
-Zašto me ne povedeš sa Sobom?-
Nekoliko je trenutaka šutio, zatim odgovorio, zagledan u Daljinu:
-Tvoj život ne činim samo Ja.-
-Život je Inspiracija; Ti si bio moja inspiracija.-zaplakala sam jače, grčevitije.
Obuhvatio mi je lice dlanovima:
-Onda se vrati i završi Pjesmu.-
-Sama?-
-Sama. Oprosti Mi, molim te...-
Vlak je i dalje jednolično klizio prugom. Blistavo, plavo Nebo iznad nas protezalo Se u Beskraj. Sada smo i mi nekome bili samo neznani Putnici, na Svome putu u Daljinu.
***
Možda je izlišno pričati o tome što se dogodilo kasnije. Kako sam se ipak vratila, jer je to -naposljetku- jedina svrha svih naših odlazaka. Kako sam ipak nastavila živjeti bez Njega i kako sam shvatila da smo u stanju preživjeti i naizgled nemoguće...kako sam dovršila našu Pjesmu, bez obzira što je nikada nisam zapisala. Imam Je u glavi, negdje postrani, za svaki slučaj. Kao podsjetnik na jedno davno Vrijeme, Njeno Vrijeme. Kao podsjetnik na to da sam živjela i prije, imala dugu, tamnu kosu i voljela Njega...Kao podsjetnik na to da sam živjela...doživjela... i preživjela.
Dovršila sam našu Pjesmu, i tek tada sam Ga zaista bila spremna pustiti da ode. Nastaviti svojim putem. Tamo daleko, prema Daljini. U onoj istoj crnoj svili.
"Ne govorite mi više moju povijest,
i sve dnevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest',
a on više neće biti Onaj Stari."*
*XVI. Kolajna, Ujević
dva, tri stiha na dar (pristaju uz tvoje ime)
Čini mi se da sam oduvijek zaljubljena u tebe.
Prvi snjegovi zazivaju prošlost,
izgladnjele, slijepe snove.
Neka bude Mrak.
Svira jazz.
Zamišljam...
da si tu,
da ništa nije onako kako jest.
Čini mi se kao da već osjećam tvoje prste
kako mi prolaze kroz kosu, klize licem,
spuštaju se
vratom,
tijelom.
Ne usuđujem se otvoriti oči,
samo da ne iščezne ta slatko-gorka obmana.
Nije stvarno. Ja to znam.
Ali, to je sve što imam
u mutnoj, studenoj noći,
dok si fizički prisutan negdje drugdje,
ali ti misli lutaju...neposlušne, neuhvatljive.
Kao da nikada nisam bila zaljubljena u tebe, vraćam
te natrag.
Ipak pripadaš drugoj.
Ovaj je grad podjednako moj
kao i njen,
ali više ništa drugo nisam spremna
dijeliti s njom.
Čak ni u mislima.
Prstima oduvijek posežem u prazno:
da me voliš, zar ne bi noćas
i tijelom bio ovdje, sa mnom?
Prve pahulje kao moja prošlost
u fragmentima, nezaboravna.
Samo neka svira jazz (iako mi je tako davno
bilo šesnaest);
ja sam vjerna jednom obećanju.
Neka samo kazaljke brzaju,
ja imam dovoljno vremena.
Ti si naviknut (iz)gubiti se u magli,
ali ja, ja nisam navikla (iz)gubiti.
Samo neka svira jazz.
Mislim noćas na tebe. Cijelu noć.
Nazdravi sjenama.
Znaj da i ja podižem čašu za tebe, sama,
na drugom kraju svemira.
*Sretan ti rođendan
